11. studenoga 2017

Proslava Svetkovine sv. Nikole Tavelića na Krnjevu

U utorak 14. studenog u Župnoj crkvi sv. Nikole uz sudjelovanje tristotinjak vjernika te dvadesetak svećenika proslavljena je Svetkovina zaštitnika župe, prvog proglašenog hrvatskog sveca, svetog Nikole Tavelića. Sudjelovali su i petorica novaka (od kojih jedan iz naše Provincije sv. Jeronima) s Trsata te sedmorica ministranata. Župni zbor „fra Ivo Peran“ animirao je liturgijsko pjevanje.
Svečanu Svetu Misu u 19 sati predslavio je mons. Mile Bogović, biskup u miru. Homiliju prenosimo u cijelosti na kraju članka.
Na kraju Misnog slavlja fra Tomislav je zahvalio svima koji su na bilo koji način pridonijeli ovako lijepom i svečanom slavlju te sve pozvao na zajedničko druženje. Najavio je i mali zbor prvopričesnika koji je uz pomoć svojih vjeroučiteljica izveo kratak, ali upečatljiv prigodni program. Recitacijom, pjesmom i plesom zagrijali su srca vjernika te pokazali kako djeca i te kako mogu razumjeti žrtvu i svjedočenje ljubavi.
Uslijedilo je druženje velikog broja vjernika u dvorani uz prigodni domjenak i pjesmu. Svećenici su se okupili u samostanskoj blagovaonici te u razgovoru i bratskoj večeri nastavili druženje.

Homilija mons. Mile Bogovića

Kršćansko pamćenje
Jao meni ako ne naviještam!
Na današnji dan u našim kalendarima nalazimo ime Nikole Tavelića, franjevca iz Šibenika, Hrvata, koji se rodio oko 1340., stupio u franjevački red, bio misionar u Bosni, zatim odlazi u Jeruzalem koji je bio pod islamskom vlašću, da ondje naviješta isto što je činio u Bosni, samo što je ondje dobio nalog da to ne smije činiti i to pod prijetnjom smrću. On se nije tom prijetnjom dao zastrašiti, ali je to krvavo platio. Nakon što je tri dana na razne načine mučen, ubijen je a njegovo tijelo spaljeno.
Gledajte u povijesne udžbenike i nećete o tome naći ništa. A Crkva od tada neprestano upućuje da se tog događaja treba sjećati. Napose nam se to preporučuje nakon što je 1970. Nikola Tavelić proglašen svecem Katoličke crkve.
Pitamo se, zašto taj događaj njegova mučenja, to ime Nikole Tavelića danas trebamo pamtiti. Vama koji ste toga sveca uzeli za svoga zaštitnika možda i nije potrebno posebno tumačiti, ali nam današnji dan pruža priliku, on nam je izazov, da razmislimo o tome što je uopće potrebno pamtiti, čuvati u svom sjećanju. Toliko toga se u prošlosti dogodilo, zašto neke događaje i osobe treba pamtiti, a druge ne.

1. Povijest čovječanstva je bogata događajima i osobama. Sve se ne može znati, sve ne treba pamtiti. Neke stvari ne smijemo zaboraviti bez vlastite štete. Pitanje je što kršćanin treba pamtiti?
Apostoli su dobili naredbu da neke stvari dobro zapamte i da ih čine na spomen svoga Učitelja i utemeljitelja Crkve. „Ovo činite meni na spomen!” Nikada Crkva ne smije to smetnuti s uma, zaboraviti. Treba se to svakome kršćaninu usaditi u memoriju, u sjećanju. Mi smo se i večeras ovdje sastali da činimo spomen na Isusa Krista. Kršćanski velikani su oni koji su se velikodušno odazvali tom Kristovu pozivu da pamte i čine što je on naredio. Nikola Tavelić je postao naš uzor upravo zato što je taj poziv dobro razumio i činio ono što mu je Učitelj zapovjedio.
To što je Isus naredio da činimo njemu na spomen nije važno samo za nas. O tome ovisi sudbina svakog čovjeka. Zato će Isus dodati: „Idite po svem svijetu i naviještajte to što sam vam naredio!“ Nikola Tavelić je i tu naredbu vjerno izvršio. On je svoju žrtvu prinio u blizini mjesta gdje je Isus prikazao svoju žrtvu za spasenje svijeta. Nije tu važna zemljopisna blizina, nego način na koji je on to učinio. A to je bilo u duhu nasljedovanja samog Krista.

2.Koja je srž onoga što treba pamtiti?
Cijelo Sveto pismo je korisno za duhovnu izgradnju svakog čovjeka. Ipak treba reći da je važnije ono što je u Novom zavjetu od onoga što je u Starom zavjetu. No i u Novom zavjetu ima nekih redaka koji po važnosti nadilaze sve druge, koje svakako treba pamtiti i po njima činiti. To su one riječi koje ćemo mi i na ovom skupu u čast sv. Nikole Tavelića čuti i koje se ponavljaju i čine kroz cijelu povijest kršćanstva kod svih glavnih okupljanja kršćana. To su riječi Isusove:
-ovo je tijelo moje koje se predaje za vas
-ovo je krv moja koja se prolijeva za vas
To još, doduše, nije cjelovita radosna vijest za čovjeka. Radosna vijest to postaje onda kada je onaj koji je tijelo svoje i krv svoju prolio za druge, uskrsnuo i bio proslavljen, odnosno kada je svakom čovjeku otvorio mogućnost da bude i on dionik dara uskrsnuća i proslave. Ono tijelo koje se predaje za druge, ona krv koja se prolijeva za druge, nije nakon predanja i prolijevanja krvi, ostalo u grobu i istrunulo, to je spasonosno tijelo, to je spasonosna krv jer je usmjereno prema životu i sreći- To je onda cjelovita istina koju treba pamtiti:
Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo!
Tvoje uskrsnuće slavimo!
Tvoj slavni dolazak iščekujemo!
To mi ispovijedamo, to se na nas odnosi. To treba biti trajno u našem sjećanju, to trebamo pamtiti, to ne smijemo zaboraviti.

3.Temeljna kršćanska vrijednost jest, dakle: biti spreman za drugoga predati svoje tijelo i krv. To su svjedoci ljubavi – ljubavi do kraja. Takve nazivamo mučenicima.

a. U Crkvi je bilo mnogo nasljedovatelja do kraja; njih je Crkva vjerno pamtila, o njima govorila, upisivala ih u svoje kalendare (tako su nastali naši kalendari) postavljala ih za uzore drugima. Crkva se nije toliko bavila svojim progoniteljima i bila obuzeta njihovom zloćom. Bila je naprotiv jako obuzeta dobrotom i žrtvom svojih velikana ljubavi prema braći Stari pisac Tretulijan reče; Krv mučenika sjeme je iz kojega raste kršćanstvo.

b. Koliko si se spreman žrtvovati iz ljubavi za drugoga po tome se procjenjuje kršćaninova prava veličina. Nije važno jesi li najbolji glumac, znanstvenik, političar, športaš, gospodarstvenik, nego koliko si kroz te službe znao Živjeti i umrijeti za druge.
To najviše treba pamtiti kod i od ljudi. Kršćansko sjećanje puno je takvih ljudi. Ne opterećuje se Crkva onima koji su mučenike progonili; ona uvijek stavlja u prvi plan veličinu Ijubavi svojih mučenika, pogotovo kada je ona uključila i progonitelje.

4. Prorok naših dana Ivan Pavao II. razmišljao je vise nego itko drugi što je potrebno današnjem svijetu, što je za nj spasonosno. Napose je tim mislima bio ispunjen na prijelazu u treće tisućljeće. Vidio je on što je sve svijet stvorio za svoje dobro, ali i ono što je taj isti svijet ugrožava. Vidio je da je svijet također stvorio toliko razornih ideologija i sredstava i da ih prenosi preko praga trećeg tisućljeća. Zgrozio se od opasnosti koju je u tome vidio. I što je učinio. Pozvao je cijeli svijet, pogotovo onaj kršćanski, da probudi i obnovi svoje sjećanje na one koji su znali živjeti i umrijeti za druge: pozvao je da popisu i slijede svoje mučenike. Oni su bili spremni biti žrtve, ali nemaju u sebi sklonosti da druge žrtvuju: oni su spremni podnijeti mržnju i progonstvo, ali ne znaju mrziti ni progoniti; oni su sposobni život svoj darovati za druge, ali ne i oduzeti drugome život zbog sebe. Oni su vjerni sljedbenici Isusa Krista, kop je tijelo svoje predao i krv svoju prolio za čovjeka. To je spasenjski put na koji Papa poziva čovječanstvo.
Nije za svijet toliko potrebno da upozna najveće vojskovođe, izumitelje, glumce, športaše, gospodarstvenike, političare. Potrebno je da svijet upozna svoje vjerne svjedoke ljubavi prema Bogu i bližnjemu, svoje mučenike. Zato ima smisla i danas govoriti o sv. Nikoli Tavetiću, tim više što je on izdanak našega naroda, plod ove naše hrvatske njive.

5. Odazivajući se tom pozivu sv. Oca, mi smo u Hrvatskoj pokrenuli projekt Crkve hrvatskih mučenika, onih koji su s ovoga našeg prostora, odnosno koji su na ovom našem prostoru svoju ljubav prema Bogu i Čovjeku posvjedočili mučeničkom krvlju. Nije, dakako, u samom projektu na prvom mjestu građevina nego ljudi koji su za ovaj prostor i za ljude koji na njemu žive najviše učinili, koji su svoje živote izložili i založili da drugi – a to znači i mi – mogu mirnije i sigurnije živjeti. Oni su zaslužili da ih se sjećamo, da im budemo zahvalni. Tu su mnogobrojni svjedoci s ovog našeg prostora, sve tamo od sv. Venancija i Dujma pa do naših dana. Ti ljudi su najveći dobročinitelji naši i našega naroda.

6. Nisu to samo oni koji su proglašeni svecima i mučenicima. Ima njih jako mnogo. Jer svaki onaj koji svoj život izloži i založi za drugoga, taj je velik, makar se njegovo ime nigdje i ne spominjalo. Nisu to samo oni koji su pretrpjeli mučeništvo od progonitelja vjere, nego i oni koji su stradali zato što su branili svoju braću, što su se zalagali za pravdu i mir.
Njih doduše nećemo nad na oltarima, ali Ivan Pavao II, poziva nas da i njih popišemo, da i njih nasljedujemo. Jer veličina čovjeka i kršćanina je uvijek u tome koliko si spreman žrtvovati se za dobro drugoga, za svoga brata.
Prije dva dana bio sam u crkvi Svete Mati Slobode. Taj naziv uzet je iz litanija koje su se molile na Trsatu. Uskoro će sa svih strana Hrvatske hodočasnici krenuti u Vukovar. Sjećamo se one pjesme koja završava riječima: Zapamtite Vukovar! Ne smijemo Vukovar u kršćanskom duhu pamtiti pod vidom osvete onima koji su ga ubijali, nego pod vidom žrtava koje su prinesene za slobodu drugih, naroda i domovine. Njih ne smijemo zaboraviti. Naglasak, dakle, u našem kršćanskom pamćenju treba biti na spremnosti svoj život izložiti i založiti za drugoga. Nipošto na osveti i odmazdi. U tom smislu doista Vukovar, Bleiburg, Križni put, Macelj, Krbavu
– treba to pamtiti
– treba nevino stradalima izraziti poštovanje i zahvalnost
– trebamo ih u tom darivanju za druge nasljedovati

7. Mnogo toga se u našoj prošlosti dogodilo čime se ne trebamo baviti i opterećivati. Ali ima također mnogo toga što treba pamtiti, Što treba nasljedovati. Svakako najvažnije je ono pamtiti i nasljedovati što je Krist učinio i kako je to učinio. Kršćansko pamćenje nije isto što i pamćenje ovoga svijeta. Mnogi su znani i neznani iz našega naroda na ovom prostoru zaslužili da ih se sjećamo, da ih ugradimo trajno u svoju memoriju, da i mi činimo onako kako su oni činili. To su u prvom redu oni koji su pokazali spremnost da ulože i založe svoje živote za spasenje, za dobro drugih. Među njima ističe se kao svijetla zvijezda i današnji naš hrvatski svetac, mučenik Nikola Tavelić.