16(35)/2005.

Dragim župljanima

i svim ljudima dobre volje

čestitamo   Božić, dobro zdravlje i puno uspjeha u Novoj godini 2006.

Žele svi članovi: župnog pastoralnog vijeća, pjevači, čitači, Franjevačka zajednica, Frama, Framica,ministranti, molitvena zajednica i svi suradnici Franjevačkog samostana sv. Nikole            i Župe sv. Nikole Tavelića.         

Čestitkama se pridružujemo mi svećenici:                              Fra Tomislav i fra Drago

  Povijest dana Božića

 

Riječ Božić znači: mali Bog. Poznaju je južni Slaveni, a nemaju je drugi narodi ni jezici. Božić je stoga prvotni naziv djeteta Isusa, a zatim je prenesen i na sam blagdan njegovog rođenja; u nas je kasnije prenesen i na svetačne predmete, npr. peciva i druga jela. Značenje riječi božić kao mali Bog možda je još iz predkršćanskog vremena, a u kršćanstvu poprima ovo značenje: Bog je blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog. On je ljudima dostupan, pristupačan.

Veliki Bog postao je malo dijete da nas ne prestraši, da nas ne premaši, da nas k sebi privuče i privije. Isus je stoga prisutni i bliski Bog. On stoga svojim primjerom pokazuje ono što će kasnije zatražiti od svojih učenika, nakon što je među njih postavio dijete: Ako ne postanete kao djeca, ne, nećete unići u kraljevstvo Nebesko (Mt 18,3). Tako sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje kasnije uočljive kristovske i kršćanske vrline: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, malenost.

Dan 25. prosinca kršćani su izabrali za dan slavljenja Isusovog rođendana zato da se kršćanskim blagdanom zamijeni velika svečanost starorimska svetkovina Dana rođenja nepobjedivog Sunca koji su slavili u vrijeme zimske obratnice. Kršćani su vrlo rano taj dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenog Zapadnog rimskog carstva gotovo je u čitavoj Europi početak nove godine bio na Božić. I hrvatska božićna pjesma Narodil nam se kralj nebeski sa stihom na tom mladom letu veselimo se upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu.                                                                                                                                                                                                             www.hrt.hr

RASPORED BOGOSLUŽJA U BOŽIĆNO VRIJEME

Pripremu za Božić započeli smo misama zornicama u 6,30 sati i večernjom misom u 18 sati. Devetnicu započinjemo u petak 16. prosinca 2005.

BOŽIĆNA ISPOVJED, pokorničko bogoslužje 20. XII. 2005. U 16 sati.                                               

U subotu  24. prosinca je Badnjak. Dječja Polnoćka je u 22 sata a   Polnoćka za odrasle u 24 sata       

Danje mise na Božić 25. prosinca su u: 8; 9; 10,30 i 18 sati.                       

Sv. Stjepan 26. prosinca sv. misa je u 18 sati                                                                                                       

Sv. Ivan 27. prosinca sv. Misa u 18 sati. Sv. Obitelj 30. XII. Misa u 18 h                                                                

Zahvalnica 31. prosinca Silvestrovo ili Stara godina  misa u 18 sati                                                 

Nova Godina: 1. siječnja 2006. Sv. Mise su u 10,30 i 18 sati.                     

Blagoslov vode 5. siječnja 2006. u 18 sati.                                                   

Tri Kralja ili Bogojavljenje: mise su u 10,30 i 18 sati.

RASPORED BLAGOSLOVA OBITELJI

Obavještavamo sve obitelji koje primaju blagoslov obitelji da ćemo ih posjetiti  po rasporedu koji vam dostavljamo putem oglasa u vremenu od 9.00 do 17.00 sati. Svi novi kod kojih do sada nismo bili (nove obitelji) molimo da nam jave ako žele blagoslov obitelji (stana) na tel.: 641-449.

16. XII. G. CARABINO parni i neparni do br. 7

17. XII. G. CARABINO samo br. 11

19. XII. ANTUNA KOSIĆA RIKA od početka

20. XII. ANTUNA KOSIĆA RIKA nastavak od 19. XII.

21. XII. MEŠTROVIĆEVA parni, 

22. XII. MEDOVIĆEVA parni, A. MANDIĆA  i ZAMETSKOG KORENA

23. XII. MEDOVIĆEVA neparni

27. XII. KRŠINIĆEVA od broja 26 do kraja i MEDOVIĆEVA od br. 21 do 33

28. XII. KRŠINIĆEVA do broja 24.

29. XII. SIMONETIJEVA i     VEN. STUBE

30. XII. A. RASPORA ŠPANCA i ČAVALSKO

31. XII. KARASOVA

02. I. 2006. IVEKOVIĆEVA

03. I. 2006. ANTUNA BARCA i FRANJE ČANDEKA

04. I. 2006. ŠKROBOTOVAC, BARTOLOVO, M. GENARI i MEŠTROVIĆEVA neparni

05. I. 2006. UDATNOGA

NAKNADNI BLAGOSLOV posjetit ćemo one obitelji koje nam se naknadno jave da žele blagoslov: Tel: 641-449

Tijekom blagoslova obitelji (stanova) očekujemo da cijela obitelj bude na okupu (ako je moguće). Pripraviti: križ, svijeću, blagoslovljenu vodu (tko nema blagoslovljene vode neka stavi u čaši vode i kaže da želi imati blagoslovljene vode), stol prekriti bijelim stolnjakom i moliti skupa sa svećenikom.

Unaprijed zahvaljuju  fra Tomislav i fra Drago

Biltena 15 (34) 2005

http://www.glas-koncila.hr/

V. Čutura

Buđenje zatiranog duhovnog života

Bilten 14(33) 2005

14.11.2005.
Svetost se ostvaruje i kada je najteže

Župni blagdan župe Sv. Nikole Tavelića na Krnjevu

“Crkva pred nas stavlja svece kao naše zagovornike, ali i da bi nam progovorili o našemu životu.”, rekao je, pozdravljajući mnogobrojne vjernike, gvardijan i čuvar Svetišta Gospe Trsatske, fra Lucije Jagec. Blagdansko Euharistijsko slavlje 14. studenoga u ispunjenoj crkvi sv. Nikole Tavelića na Krnjevu u Rijeci fra Jagec je predvodio u zajedništvu s mnogobrojnim svećenicima te župnikom i sužupnikom o. Dragom Ljevarom i o. Tomislavom Hrstićem.
Prisjećajući se prvog hrvatskog sveca i godine 1970. kada ga je papa Pavao VI. proglasio, fra Lucijese osvrnuo na tadašnje hodočašće hrvatskih vjernika kojih je toga dana u Rimu bilo oko 25 000. Primijetivši toliki broj vjernika, papa se uvjerio u ljubav našega naroda prema tome svecu, istaknuo je propovjednik.
Rođen u Šibeniku, sv. Nikola zarana je prepoznao u sebi glas i krenuo slijediti Isusa. Bio je svjedokom vjere i posvjedočio je za Krista i kada je to bilo opasno. On je to učinio jer je shvatio značenje riječi: “Tko izgubi život vječni radi mene, taj će se spasiti.” Mogao je odustati, ali je ostao čvrst u vjeri i po tome nam može biti uzor, istaknuo je fra Lucije.
Crkva pred nas stavlja mučenike da bi pokazala svetost na koju smo svi pozvani, rekao je nadodavši kako se ona može ostvariti i kada je najteže i toga moramo biti svjesni. “Svet je onaj koji potpuno pokazuje ljubav prema Bogu, a sve ostalo mu je u drugome planu. Svetost je potpuna predanost Bogu i bližnjemu.”, rekao je trsatski gvardijan.
Osvrćući se na značenje svetosti u Crkvi, objasnio je ulogu ispunjavanja Božjega zakona, jer samo u tom ispunjenju Crkva će biti sveta. Živimo u teškim vremenima, ali kršćani su kroz povijest dokazali da se vjera može i treba živjeti. Zaključujući propovijed, fra Jagec je potaknuo okupljene da si posvijeste da u životu nisu sami i da nas Bog nikada ne napušta. Osim toga, da bismo s radošću živjeli vjeru, potrebno ju je podijeliti s drugima. Blagdanskome slavlju prethodila je trodnevnica koju su predvodili samostanski starješina dominikanaca fra Josip Šimić, prvostolni dekan fra Stanko Dodig, te sužupnik župe sv. Nikole Tavelića fra Tomislav Hrstić. Blagdansko slavlje animirao je župni zbor i FRAMA.

Helena Anušić

Bilten 8(27) 2005

Novi Papa: »Idemo naprijed!«

Papa Benedikt XVI.

»Annuntio vobis gaudium magnum; habemus Papam: Eminentissimum ac Reverendissimum Josephum Sanctae Romanae Ecclesiae Cardinalem Ratzinger qui sibi nomen imposuit Benedictum XVI.« Tim je riječima protođakon, čileanski kardinal Jorge Arturo Medina Estevez gradu Rimu i cijelome svijetu u 18,43 sati 19. travnja 2005. objavio da je 265. nasljednik sv. Petra njemački kardinal Joseph Ratzinger. Više od 100.000 vjernika na Trgu sv. Petra tako je u 18,48 sati 19. travnja pozdravilo novoga Papu koji je uzeo ime Benedikt XVI.

Uz radosno klicanje, iza križa, širom otvorenih ruku i široka blaga osmijeha tada se na lođi bazilike sv. Petra pojavio Benedikt XVI. pozdravljajući mnoštvo koje mu je klicalo »Benedikt« i »živio Papa«.»Draga braćo i sestre, nakon velikoga pape Ivana Pavla II. gospoda kardinali izabrali su mene, jednostavnog i poniznog radnika u Gospodnjem vinogradu. Tješi me činjenica da Gospodin zna raditi i djelovati i s nedostatnim sredstvima i nadasve se pouzdajem u vaše molitve. U radosti Gospodina uskrsloga, pouzdavajući se u njegovu trajnu pomoć, idemo naprijed. Gospodin će nam pomoći, a Marija, Njegova Presveta majka bit će uz nas. Hvala.« To su bile riječi prvoga govora kojim se Benedikt XVI. obratio vjernicima na Trgu sv. Petra i multimilijunskom gledateljstvu pred malim ekranima širom svijeta. Potom je prvi put kao Papa udijelio apostolski blagoslov gradu Rimu i cijelome svijetu, te se povukao s lođe bazilike sv. Petra uz svečano sviranje i klicanje mnoštva na Trgu: »Benedikt! Benedikt!«

Čileanski kardinal Medina Estevez objavljuje ime novoga pape Benedikta XVI.

Benedikt XVI. izabran je već u četvrtome glasovanju

Benedikt XVI. izabran je već u četvrtome glasovanju kardinala u Sikstinskoj kapeli. U samo 24 sata. Konklave za izbor novoga pape započele su u ponedjeljak 18. travnja u Sikstinskoj kapeli, poklikom »extra omnes« - »svi van« u 17,25 sati kojim je ceremonijar papinskih liturgijskih slavlja mons. Piero Marini počeo, nakon polaganja zakletve svih 115 kardinala izbornika, zatvorio vrata Sikstinske kapele. Prvi crni dim iz dimnjaka se digao istoga dana u 20,04, drugi u utorak 19. travnja u 11,52, a bijeli - isto popodne u 17,50 sati.

Puno je onih koji su bili iznenađeni tako brzim izborom jer se govorilo da su kardinali razjedinjeni, da »lobistički posao nije dobro obavljen«. Crkva je, preko Kardinalskoga zbora, okupljenog iz 52 zemlje svijeta, još jednom svijetu pokazala što znači - jedinstvo. Nije bilo malo onih koji su zlurado govorili i »prepričavali« tobožnje priče o razjedinjenosti među kardinalima, o »loše odrađenom lobiranju«, o neslozi. A kardinali su onda - već u četvrtome glasovanju - dali dovoljan broj glasova za izbor novoga poglavara Katoličke Crkve.

Zato je ovako brz izbor novoga poglavara Katoličke Crkve još jedan znak jednodušnosti i jedinstva u Crkvi samoj, znak cijelome svijetu da kardinali - njih 115 - koji predstavljaju opću Crkvu znaju da izbor Pape nije »obična stvar.« Ovaj je izbor bio velika lekcija jedinstva Crkve, koja će dati dobar plod.

Kada se u 17,50 počeo dizati bijeli dim iz dimnjaka na Sikstinskoj kapeli, mnoštvo Rimljana i hodočasnika iz cijeloga svijeta pohrlili su na Trg sv. Petra. Dim je izlazio dugo. Dugo, dugo - kao da je svima na Trgu sv. Petra sa sigurnošću želio potvrditi da su kardinali, njih 115, izabrali novoga rimskog biskupa i poglavara Katoličke Crkve. »Živio Papa! Živio Papa!« uzvikivali su vjernici. Svi su očekivali da još počnu zvoniti zvona bazilike kao posljednji dokaz da je Papa izabran. Do izbora je došlo oko 17,30, a nakon prebrojavanja glasova na tome četvrtom glasovanju bilo je jasno da su se kardinali brzo uskladili. Zvona su zazvonila u 18,05 sati.»Prihvaćaš li kanonski izbor za Prvosvećenika?« bilo je pitanje tada još dekanu Kardinalskoga zbora Josephu Ratzingeru. »Prihvaćam« - odgovorio je on, i time je proces izbora bio dovršen. Uslijedila je molitva svih kardinala izbornika, molilo se: »Ti si Petar stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju...«, a potom je Sveti Otac s pratnjom otišao u »Kapelu suza« gdje ga je dočekalo papinsko bijelo ruho. Potom je uslijedio susret s kardinalima koji su mu čestitali na izboru.

Papa Benedikt XVI.

Novog Papu dočekalo sedam tisuća novinara

I dok se novi Papa spremao na prvo pojavljivanje u javnosti, na lođu sv. Petra izvješena je tapiserija s papinskim grbom Ivana Pavla II. Komentatori Talijanske radiotelevizije RAI zaključili su da je ta tapiserija izvješena vjerojatno po želji novoga Pape, koji je bio prijatelj i dugogodišnji najbliži suradnik Ivana Pavla II. Pet puta nudio je Ivanu Pavlu II. da ga povuče iz službe, ali ga je on ostavljao na njegovu mjestu pročelnika Zbora za nauk vjere, a kasnije i dekana Kardinalskog zbora.

Na Trgu sv. Petra raspoloženje je bilo vrlo radosno, a kada se pojavio bijeli dim iz dimnjaka, mnogi su se sabrali na molitvu za novoga Papu kako bi što bolje ostvario Kristovo poslanje na zemlji.

Novi je Papa odlučio da će na dan izbora večerati sa svim kardinalima u gostinjcu Domus sanctae Marthae, rekao je novinarima glasnogovornik Tiskovnoga ureda Joaquin Navarro-Valls. Noć nakon izbora novi je Papa najvjerojatnije proveo s kolegama kardinalima u gostinjcu sv. Marte. Već sutradan očekivao ga je programatski govor svim kardinalima na misi koju je s kardinalima proslavio u Sikstinskoj kapeli. Propovijed je održao na latinskom, dakako, kao što su to učinili svi pape dosada. Potom - susret sa »sedmom silom« - 7000 novinara koliko ih se okupilo u Vatikanu. Nakon prve mise u bazilici sv. Petra 24. travnja u 10 sati slijedit će preuzimanje naslovne crkve - bazilike sv. Ivana Lateranskoga, »glave i crkve svih crkava svijeta«.

Benedkit XVI. udjeljuje prvi papinski blagoslov Rimu i cijelome svijetu

»Nije moguće biti kršćanin pokraj Crkve«

Papa Benedikt XVI. rođen je 16. travnja 1927. u mjestu Marktl am Inn u biskupiji Passau u Njemačkoj. Njegov otac, policijski časnik, potječe iz drevne seoske poljodjelske obitelji Donje Bavarske. Mladost je proveo u Traunsteinu, a krajem II. svjetskog rata bio je nekoliko mjeseci mobiliziran u vojsku, i to u rezervnu protuzrakoplovnu jedinicu. Filozofiju i teologiju studirao je na Minhenskom sveučilištu i na Visokoj filozofsko-teološkoj školi u Freisingu od 1946. do 1951. Na Petrovo 1951. zaređen je za svećenika, a g. 1953. obranio je disertaciju o temi »Narod i kuća Božja u crkvenom nauku sv. Augustina«, a za sveučilišnog docenta habilitirao se disertacijom »Teologija povijesti sv. Bonaventure«. Predavao je dogmatsku i fundamentalnu teologiju od 1952. do 1959. na višoj teološkoj školi u Freisingu, zatim od 1959. do 1963. u Bonnu, od 1963. do 1966. u Münsteru, od 1966. do 1969. u Tübingenu. Godine 1969. postao je redoviti profesor dogmatike i povijesti dogme na Sveučilištu u Regensburgu, na kojem je bio i vicerektor. Od samoga početka II. vatikanskog koncila g. 1962. bio je teolog savjetnik kelnskoga nadbiskupa kardinala Josepha Fringsa.

Autor je brojnih teoloških djela, među kojima je veoma poznato »Uvod u kršćanstvo« iz 1968. godine, djelo u kojem su sabrana njegova predavanja o Apostolskom vjerovanju. S teologom Meierom g. 1970. objavio je djelo »Demokratizacija Crkve«, zatim 1973. »Dogma i objava« - zbirku pastoralnih pokušaja, govora, propovijedi i razmatranja. Proslavio se veoma zapaženim predavanjem na Bavarskoj katoličkoj akademiji o temi »Zašto sam još u Crkvi?« u kojem je posvjedočio: »U Crkvi sam jer nije moguće biti kršćanin pokraj Crkve«. Godine 1985. objavio je djelo »Izvještaj o vjeri«, g. 1966. »Sol zemlje«. Objavio je i više knjiga razgovora među kojima je i biografsko djelo »Uspomene«.

Papa Pavao VI. imenovao ga je 27. ožujka 1977. nadbiskupom Münchena i Freisinga, a kardinalom isti papa ga je kreirao 27. lipnja 1977.

Bio je relator na V. generalnom zasjedanju Biskupske sinode 1980. o temi »Zadaće kršćanske obitelji u suvremenom svijetu«, te 1983. delegirani predsjedavajući VI. zasjedanja sinode o temi »Pomirenje i pokora u poslanju Crkve«.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 25. studenoga 1981. prefektom Kongregacije za nauk vjere, predsjednikom Papinske biblijske komisije i Međunarodne teološke komisije - i tu je službu obavljao do smrti Ivana Pavla II. Od 1986. do 1992. bio je predsjednik Komisije za pripravu Katekizma Katoličke Crkve te je pod njegovim vodstvom izrađeno to koncilsko djelo.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 5. travnja 1993. kardinalom biskupom s titulom suburbikalne biskupije Velletri-Segni, 6. studenoga 1998. izabran je za vicedekana Kardinalskog zbora, a papa Ivan Pavao II. imenovao ga je dekanom Kardinalskoga zbora 30. studenoga 2002. (rr,im)

Glas Koncila, broj: 17 (1609), 24.4.2005.

PROPOVIJED KARDINALA RATZINGERA UOČI KONKLAVA

Njemački je kardinal, dekan kardinalskoga zbora, Joseph Ratzinger predvodio svečanu svetu misu uoči konklava te tom prigodom održao propovijed

U svojoj homiliji za vrijeme euharistijskoga slavlja kardinal se Ratzinger oštro okomio na relativizam suvremenoga svijeta te ideološke pomodne pojave. U propovijedi je naglasio diktaturu relativizma komu ništa nije vječno ni sveto, komu je krajnje mjerilo stvari samo pojedinac i njegovi prohtjevi i želje. Crkva mora u takvoj situaciji naviještati istinu vjere.

Mjera Crkve je Isus Krist. Nije sazrela ni odrasla ona vjera koja slijedi modne trendove ili posljednje novíne, nego ona vjera koja je duboko ukorijenjena u prijateljevanju s Kristom. Kristovo stado moramo voditi prema takvoj vjeri, naglasio je dekan kardinalskoga zbora u svojoj propovijedi koju su vjernici i nazočni kler u Petrovoj crkvi popratili spontanim

pljeskom. Oštrim je riječima kardinal Ratzinger kritizirao duhovnu nesigurnost i kolebljivost suvremenice. Vjernici i ljudi idu iz krajnosti u krajnost, zapljuskivani i nosani raznim valovima mode i pomodarstva. Kardinal se obratio svećenicima i preporučio im da budu prožeti “svetim nemirom: svetim nemirom donijeti svima dar Kristove vjere”.

Jer jedino što ostaje za vječnost jest ljudska duša, jest čovjek koga je Bog stvorio za vječnost. Jedini trajni plod svakoga dušobrižnika jest ono što je posijao u dušama ljudi. Riječ koja otvara dušu za Božju radost. A na kraju je Ratzinger pozvao kardinale i nazočne vjernike da se usrdno mole za novoga svetoga pastira prema Božjemu srcu, koji će nas voditi prema spoznaji Krista, njegovoj ljubavi, istinskoj radosti.

Propovijed kardinala Josepha Ratzingera

U ovomu trenutku velike odgovornosti htjeli bismo s posebnom pozornošću poslušati ono što nam Gospodin govori svojim vlastitim riječima. Iz triju čitanja htio bih izdvojiti samo nekoliko odlomaka koji se tiču nas u trenutku u komu smo sada.

Prvo nam čitanje nudi proročki lik Mesije - sliku koja prima sve svoje značenje po trenutku kad je Isus pročitao taj tekst u nazaretskoj sinagogi te kad je dometnuo: “Danas se to Pismo, koje ste upravo čuli, ispunilo” (Lk 4,21). U središtu proročkoga teksta pronaći ćemo i riječ koja se - barem na prvi pogled - doima protuslovno. Mesija govori dok zbori o sebi kako je poslan “proglasiti godinu milosti Gospodnje, dan odmazde Boga našega” (Iz 61,2). S radošću slušamo o proglasu godine milosti Gospodnje: Naime, Božje milosrđe postavlja zlu jasne granice - to nam je Sveti Otac stalno ponavljao. Isus Krist jest Božje milosrđe u osobi: S Kristom se susresti znači susresti se s Božjim milosrđem. Kristov je nalog po svećeničkom pomazanju postao našim nalogom. Pozvani smo ne samo riječima nego cijelim svojim životom te djelatnim  znakovima sakramenata proglašavati “godinu milosti Gospodnje”. Međutim, što želi reći Izaija kad naviješta  “dan odmazde Boga našega”? Isus nije u Nazaretu, kad je čitao taj proročki tekst, navijestio i tu riječ. Završio je kad je proglasio godinu milosti Gospodnje. Možda je to bio razlog za sablazan koja je provalila i njegovim sumještanima nakon njegove propovijedi? Ne znamo. Međutim, Gospodin je sam dakako dao tim riječima svoj autentični komentar - svojom smrću na križu: “On je sam u svomu tijelu naše grijehe uznio na drvo križa...” (1 Pt 2,24), veli sveti Petar. A sveti Pavao piše Galaćanima: “Krist nas je otkupi od prokletstva Zakona postavši za nas prokletstvom - stoji, naime, pisano: Proklet svaki koji je obješen na drvo! - da bi Kristom Isusom poganima došao Abrahamov blagoslov i da vjerom primimo obećanja Duha” (Gal 3,13.14).

Kristovo milosrđe nije nikakva jeftina milost, milosrđe se ne smije shvatiti kao banalizacija zla i zloga. Krist u svomu tijelu i svojoj duši nosi svu težinu zla, svu njegovu razornu snagu. Krist spaljuje i preobražava zlo u svojoj patnji, u ognju svoje patničke trpeće ljubavi. Dan odmazde i godina milosti Gospodnje stapaju se u pashalnom misteriju, u Gospodinu koji je umro i uskrsnuo. To je odmazda Boga našega: On sam, u osobi svoga Sina, trpi za nas. Što nas više zahvaća i pogađa Božje milosrđe, to više ulazimo u zajedništvo s njegovim patnjama - oslobađamo se i postajemo spremni u svomu tijelu dopuniti ono što “još nedostaje mukama Kristovim” (Kol 1,24).

Prijeđimo sada na drugo čitanje, na poslanicu Efežanima. Ovdje se u načelu radi o tri stvari: Ponajprije o službama i karizmama u Crkvi kao darovima uskrsloga i proslavljenoga Gospodina koji je u nebesima. Potom se radi o sazrijevanju, zrelosti vjere i spoznaji Sina Božjega kao uvjetu i sadržaju jedinstva u Kristovu tijelu. I konačno o zajedničkom sudjelovanju u izgradnji i rastu Kristova tijela, tj. u preobrazbi svijeta u zajedništvu s Gospodinom.

Ostanimo samo kod dviju točaka. Prva točka jest put u smjeru sazrijevanja Kristova. Tako glasi u nešto pojednostavljenu talijanskom tekstu. Pravilnije bismo morali, sukladno grčkomu tekstu, govoriti o mjeri punine Kristove, na koju smo pozvani dosegnuti je da bismo zbilja bili odrasli uvjeri. U vjeri ne bismo smjeli biti djeca, u stanju nezrelosti. A u čemu se sastoji biti nezrela djeca u vjeri? Sveti Pavao odgovara: “ne biti više malodobni, igra valova, amo-tamo tjerani svakim vjetrom nauka, izručeni ljudskoj prijevari, prepredenosti koja vodi u zabludu” (Ef 4,14). Veoma suvremen prikaz i opis!

Koliko smo samo u proteklim desetljećima upoznali poigravanja valova, koliko ideoloških strujanja, koliko stilova i načina mišljenja... Mala lađa mišljenja mnogih kršćana nerijetko je ljuljana i bacana tim valovima - iz jedne krajnosti u drugu: od marksizma do liberalizma pa tamo sve do libertinizma (slobodarstva); od kolektivizma do radikalnoga individualizma; od ateizma do nekakva neodređena religijskoga misticizma; od agnosticizma do sinkretizma i tako redom. Svakoga dana niču nove sekte, rađaju se nova uvjerenja, te se pritom obistinjuje ono što je rekao sveti Pavao o ljudskoj prijevari, samozavaravanju, prepredenosti koja krči put zabludi (usp. Ef 4,14).  Imati jasnu vjeru prema Vjerovanju Crkve često se predstavlja kao fundamentalizam, dok se na drugoj strani relativizam, u komu je čovjek nosan od jednoga vjerskoga nauka do drugoga, pojavljuje kao jedini suvremenosti primjereni način ponašanja. I tako se uspostavlja diktatura relativizma koji ne priznaje ništa kao apsolutno i konačno te jedino vlastito ja i njegove prohtjeve shvaća kao posljednje mjerilo svih stvari.

Mi pak imamo drugo mjerilo: Sina Božjega, pravoga čovjeka. On je mjerilo pravoga humanizma. “Zrela”, “odrasla” nije ona vjera koja slijedi valovlje mode te zadnji krik mode.  Odrasla je i zrela ona vjera koja je duboko ukorijenjena u prijateljstvu s Kristom. To prijateljstvo jest ono što nas otvara prema svemu onomu što je dobro, a ujedno nam nudi kriterij razlikovanja između istine i laži, između istine i zablude. Mi moramo dopustiti da sazrijeva ta odrasla vjera, mi moramo Kristovo stado voditi prema takvoj vjeri. I ta vjera - samo ta vjera - jest ono što stvara jedinstvo i ozbiljuje se u ljubavi.

Sveti nam Pavao nudi - za razliku od naizmjence toplo-hladnih kupki onih koji su kao nezrela djeca, malodobni, igra valova - i jednu krasnu riječ: Činiti istinu u ljubavi kao temeljnu formulu kršćanskoga života. U Isusu Kristu stapaju se u jedno istina i ljubav. U mjeri u kojoj se približavamo Kristu produbljuju se i u našemu životu istina i ljubav. Ljubav bez istine bila bi slijepa; istina bez ljubavi bila bi “mjed što ječi” (1 Kor 13,1).

Prijeđimo sada na evanđelje iz čijega bih bogatstva htio izdvojiti samo dva mala zapažanja. Gospodin nam upućuje te divne riječi: “Više vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna što namjerava činiti njegov gospodar. Nazvao sam vas prijateljima” (Iv 15,15). Mnogo puta mislimo - što je doduše istinito - da smo samo beskorisne sluge (usp. Lk 17,10). Pa unatoč tomu Gospodin nas naziva svojim prijateljima, čini od nas svoje prijatelje, daruje nam svoje prijateljstvo. Gospodin definira prijateljstvo na dvostruk način. Među prijateljima nema nikakvih tajna: Krist nam govori sve što čuje od svoga Oca. On nam daruje svoje puno povjerenje, a sa svojim povjerenjem i svoju spoznaju. On nam objavljuje svoje lice, svoje srce. On prema nama očituje svu svoju nježnost, svoju žarku ljubav, koja ide do ludosti križa. On nam se povjerava, on nam daje moć izgovarati s njegovim ja: “Ovo je moje tijelo...”, “ja te odrješujem...”. nama povjerava svoje tijelo, Crkvu. On povjerava našim slabašnim umovima, našim slabim rukama svoju istinu - tajnu Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, tajnu Boga koji “je toliko ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina” (Iv 3,16). On nas je učinio svojim prijateljima - a kako mi na to odgovaramo?

Drugi element kojim Isus definira prijateljstvo jest zajedništvo voljâ. “Idem velle - idem nolle”, (isto htjeti - isto ne htjeti, prim.prev.), to je bila i u Rimljana definicija prijateljstva. “Vi ste moji prijatelji, ako činite što vam zapovijedam” (Iv 15,14). Prijateljstvo se s Isusom podudara s onim što izriče treća prošnja Očenaša: “Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji”. U getsemanskoj uri Isus je našu buntovnu ljudsku volju pretvorio u volju Očevoj suobličenu, koja je sjedinjena s Božjom voljom. On je propatio cjelokupnu dramu naše autonomije - a polažući našu volju u Božje ruke daruje nam istinsku slobodu: biti Isusovi prijatelji, postati Božjim prijateljima. Što više ljubimo Isusa, što ga više spoznajemo, to više raste i naša istinska sloboda, raste naša sloboda s otkupljenosti. Isuse, hvala ti za tvoje prijateljstvo!

Drugi element evanđelja na koji sam se htio kratko osvrnuti jest Isusov govor o donošenju ploda: “Izabrao sam vas i odredio vas da idete i rađate rod i da vaš rod ostane” (Iv 15,16). Tu se očituje dinamika egzistencije kršćanina, apostola: Izabrao sam vas da se otvorite... Moramo biti taknuti svetim nemirom: nemirom donijeti svima dar vjere, prijateljstva s Kristom. Nama je u istini darovana Božja ljubav, Božje prijateljstvo da bi zahvatili i druge. Primili smo vjeru da je darujemo i drugima - svećenici smo da bismo služili i drugima. Moramo donijeti plod koji ostaje. Svi bi ljudi htjeli ostaviti tragove koji ostaju. Ali što ostaje? Novac ne! Ni zgrade ne ostaju. Jednako ni knjige. Nakon stanovita vremena - koje je više ili manje dugo - sve te stvari iščezavaju. Jedina stvar koja ostaje za vječnost jest čovjekova duša, jest čovjek koga je Bog stvorio za vječnost. Plod koji ostaje jest stoga ono što smo posijali u ljudskim dušama - ljubav, spoznaja; radnja koja je kadra pogoditi srce. Riječ koja otvara dušu za radovanje u Gospodinu.  Zaputimo se stoga i molimo Gospodina da nam pomogne donijeti plod, plod koji ostaje. Samo se tako preobražava zemlja iz suzne doline u Božji perivoj.

Vratimo se na kraju još jednom poslanici Efežanima. Poslanica veli riječima 69. psalma: “Dade ljudima darove” (Ef 4,8). Pobjednik dijeli darove. Ti su darovi apostoli, proroci, evanđelisti, pastiri i učitelji. Naša je služba Kristov dar ljudima da bismo izgrađivali njegovo Tijelo - novi svijet. Živimo dakle svoj život tako, kao Kristov dar za ljude! A u ovomu trenutku molimo se najusrdnije Gospodinu da nam nakon velikoga dara što je bio papa Ivan Pavao II. ponovno podari pastira posvema po svomu srcu, pastira koji će nas voditi prema spoznaji Krista, u njegovu ljubav, u istinsku radost. Amen.

Prijevod: fra Tomislav Pervan

18. travnja 2005.

Svima koji mi nešto značite, a dostupni ste mi ovim suvremenim načinom komunikacije, šaljem ovaj SMJEROKAZNI TEKST ZA SVAKOGA KATOLIKA...

Radovat ću se ako vam bude nešto značio. Zahvaljujem fra Tomislavu Pervanu koji uočava ono bitno i odmah djeluje. Tomislave nemoj se umisliti... Daješ od onoga što ti je darovano. Hvala ti.

Mir Vam i dobro. Fra Andrija Bilokapić

Bilten 7(26) 2005

Pokopan papa Ivan Pavao II.

RIM - Poslije svečane trosatne mise koju je 8. travnja predvodio dekan Kardinalskog zbora kardinal Joseph Ratzinger, posmrtni ostaci pape Ivan Pavla II. preneseni su u kriptu gdje su pohranjeni u grob u neposrednoj blizini groba prvoga pape Svetoga Petra.

Lijes od čempresova drva s Papinim tijelom unesen je kroz glavna vrata bazilike, da bi poslije ponovno izašao na vrata Svete Marte i bio donesen, na ramenima nosača Papinske stolice, do kripte. Tu je održana polusatna ceremonija te je najprije drveni lijes stavljen u cinčani i ovaj zatim u lijes od orahova drveta.

Drveni lijes bio je prethodno povezan crvenim vrpcama i zapečaćen Papinim i vatikanskim pečatima. Isto tako je zapečaćen i onaj od orahova drva.

Nakon toga, u prisutnosti kardinala kamerlenga Eduarda Martineza Somala, lijes je položen u zemlju na prostoru na kojem je prethodno počivao Ivan XXIII., čiji su ostaci 2000. poslije beatifikacije prebačeni u baziliku.

Pokopom Ivana Pavla II. završeni su sprovodni obredi, na kojima je u Rimu bilo oko 200 svjetskih čelnika i dostojanstvenika, stotine tisuća hodočasnika, a sve su u televizijskom prijenosu diljem svijeta pratili milijuni gledatelja.

Konklave će započeti 18. travnja

Konklave za izbor novog pape započet će u ponedjeljak 18. travnja. Odlučeno je to na redovitoj općoj kongregaciji kardinala održanoj 6. veljače u Vatikanu, a vijest je priopćio ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice dr. Joaquin Navarro Valls.

Pored toga, ravnatelj Tiskovnog ureda je izvijestio da je kardinalima pročitana Papina oporuka. Oporuka ima oko petnaest kartica i pisana je na poljskom jeziku. U njoj nije sadržano ime kardinala kojega je papa zadržao "in pectore". Sastavljena je kroz različita razdoblja pontifikata, počevši već od 1979. godine. Prema izričitoj Papinoj želji njegovo će tijelo cijelo biti ukopano u zemlji u kripti bazilike Sv. Petra. Oporuka će biti objavljena sutra ujutro.

U ponedjeljak 18. travnja ujutro kardinali će slaviti misu za izbor novoga pape, a poslijepodne istoga dana ući će u konklave.

«Radostan sam, budite i vi»

Iz cijeloga svijeta pristižu izrazi ganuća, zahvalnosti i molitve za Papu.

Chiara Lubich i Pokret fokolara u cijelom svijetu ujedinjeni su s općom Crkvom i svim ljudima dobre volje u molitvi. U raznim biskupijama Pokret se priključuje molitvenim inicijativama biskupa. Time-out, molitva za mir točno u 12 sati već neko vrijeme je namijenjena za Papu. U molitvi se sjedinjuju i članovi drugih kršćanskih Crkava, prijatelji Židovi, muslimani, hinduisti, budisti i pripadnici drugih religija koji su prema njemu gajili duboku ljubav i osjećali duhovno očinstvo. Donosimo nekoliko prvih svjedočanstava.

Iran - muslimani

Dirljiva je poruka pristigla iz Iranske znanstvene udruge "Roditelji-nastavnici" s kojima već više godina postoji duboki dijalog na duhovnoj i kulturalnoj razini: "Teško zdravstveno stanje pape Ivana Pavla II. duboko je ražalostilo ljude u svijetu. Znajte da smo uz vas u ovoj patnji, ujedinjeni u molitvi. Mi prikazujemo naše molitve za Papin oporavak, kao i ljudi cijeloga svijeta. Usprkos teškoj i bolnoj bolesti primijetili smo da je Papa ostao miran i vedar. Takva vedrina u ovakvim uvjetima jest božanski dar rezerviran za velikog čovjeka kakav je on. Zamolio je da mu čitaju sveto štivo; mi ćemo čitati Sveti Kuran i za njega."
(Behzad Dehnavi i Kiyoomarss Jahangardi, Članovi Upravnog vijeća Iranske znanstvene udruge "Roditelji-nastavnici)

Njemačka - Evangelici

Ekumenski gradić Ottmaring, gdje žive članovi Pokreta fokolara i evangeličke zajednice Bruderschaft von gemeinsamen Leben:

Evangelički pastor Gottlob Hess: "U svojim govorima Papa uvijek polazi od Svetoga pisma, a to je tipično evangelički način, čime Papine poruke postaju shvatljive i nama. Divim se njegovoj otvorenosti prema inovacijskim poticajima koji dolaze od pokreta i novih zajednica te važnosti koju pridaje ekumenizmu."

Walter Pollmer (evangelik): "Primjećivali smo sve više kako Ivan Pavao II. želi ubrzati ekumenske procese. Za njega ekumenizam nije bio nešto marginalno: on sam je dao uvjerljivo svjedočanstvo toga."

Günter Rattey (evangelik): "Zahvalan sam Ivanu Pavlu II. za njegovu antropologiju - duboko biblijsku - koja kroji pravdu čovjeku."

Prema izjavama mnogih evangelika Ivan Pavao II. je dao osobno i vjerodostojno lice papinstva zbog svog neumornog zalaganja za Crkvu, za ekumenizam i za čovječanstvo; zbog načina kako je prihvatio patnju i bolest; zbog brojnih molitava za oproštenje grijeha koje su počinili katolici i molbi za oproštenje: "Ivan Pavao II. mnogima je podario novo shvaćanje papinske službe."


Argentina - Židovi

Predsjednik AMIA-e (Argentinske udruge Židova) Abraham Kaul: "Bio je to Papa koji je najviše radio na židovsko-kršćanskom dijalogu. Njegova je veličina bila u tome što je molio oproštenje za pogreške koje su počinjene u prošlosti. Budući da nas je on nazvao "starijom braćom", danas možemo reći da je umro Ivan Pavao II., naš stariji Brat.


Japan - budisti

Budista koji je bio u Rimu i susreo Papu: "Moja djevojčica sada ima devet godina, a kad je bila mala Papa je pomilovao po glavi. Još i sada mi se živo vraća u sjećanje lik Ivana Pavla II. koji je dao da osjetimo tu toplinu, iako mi nismo kršćani. I ja kao čovjek želim živjeti svoj život sljedeći Papino srce. Dolazi mi samo da mu kažem 'hvala' i da počiva u miru."


Tajland - budisti

Monah Phramaha Thongrat, rekao nam je na telefon: "Papa nije samo veliki brat, on je moj Otac!"


Libanon - muslimani

Imad: "Srce mi plače za ovim Papom koji nam je toliko dao, osobito meni. Osjetio sam milost koju ima za moju zemlju… neka ovaj njegov povik mira bude uslišan!"


Alžir - muslimani

S. i R. (bračni par) sjećaju se da je bio Maroku i sve zadivio svojom otvorenošću pred 10.000 mladih u Casablanci.
Rekli su nam: "Papa je svetac! Mnogo je učinio za svijet, bio je jako hrabar. Učinio je što je Bog htio. Bio je protiv podjela i ratova. Za nas je bio Otac."


SAD - muslimani

Malik Shabazz, Imam džamije u Beaconu (New York): "Papa Ivan Pavao II. jedan je od velikih i predivnih povijesnih znakova ljubavi Velikog Milostivog, Velikog Dobročinitelja prema čovječanstvu. Ivan Pavao II. svojom odvažnom obranom slobode, pravednosti i jednakosti među članovima ljudske obitelji podsjetio nas je na našu osobnu i zajedničku odgovornost da koristimo bogatstva koja nam Bog daje u službi čovječanstva."

Cijenjeni slušatelji i prijatelji
Hrvatskoga katoličkog radija,

UMRO JE PAPA IVAN PAVAO II.

Umro je čovjek za kojega s punim pravom smijemo reći da je Božji čovjek. Karol Wojtyla, Petar naših dana, završio je svoju životnu trku i pošao u zagrljaj nebeskom Ocu za kojega je živio i kojeg je čitavim svojim životom svjedočio.

Posljednjih godina, a posebno posljednjih nekoliko mjeseci pratili smo ga na njegovom putu križa. Prije nekoliko trenutaka i on je izrekao svoj „Dovršeno je“ i predao svoj duh Vječnoj Ljubavi.

Čitav svijet, a ne samo mi katolici, sa zebnjom smo promatrali njegovo ispaćeno lice i nemoćno tijelo, svjesni veličine njegova duha koji je i u tim teškim trenucima patnje i agonije svjedočio neizmjerno povjerenje i predanost u ruke Providnosti.

Iz naše sredine je fizički otišao čovjek koji je sa svojih 27 godina pontifikata obilježio tijek svjetske povijesti.

Neumorni navjestitelj Radosne vijesti u zgodno i nezgodno vrijeme, zauzeti borac za dostojanstvo svake ljudske osobe, čovjek velike vjere i srdačne ljubavi koju je svjedočio u svim krajevima svijeta, svim ljudima dobre volje.

Dok nam pred očima lebdi njegov blagi lik i nenametljiv osmjeh pun životne radosti i nade koju je nosio u sebi usprkos svim velikim problemima, nepravdama i patnjama ljudskoga roda, s nevjericom prihvaćamo spoznaju da Katolička crkva i čitavo čovječanstvo moraju nastaviti svoj povijesni hod bez Ivana Pavla II.

Iako su nam oči ispunjene suzama, a srce žalošću, budimo svjesni svoje vjere u Uskrsloga, one iste vjere koju je nepokolebljivo u sebi nosio Ivan Pavao II. Papa se preselio u vječnost u danima uskrsnoga tjedna, vremenu u kojem Crkva slavi Kristovu pobjedu nad zlom i smrću.

Ponosno podignimo glave i budimo Bogu zahvalni za sve što je učinio preko ovoga pape. Život i svjedočenje Ivana Pavla II. neka nam bude još jedan veliki dokaz Božje prisutnosti u našem svijetu i vremenu u kojem živimo.

Mi Hrvati s razlogom posebno tugujemo jer smo – ljudski gledano – izgubili najvećeg prijatelja, čovjeka koji nas je iskreno volio, poštivao i učinio nam toliko dobra. No, i u ovom slučaju moramo dokazati da smo dostojni njegovog povjerenja. Ivan Pavao II. ostaje naš prijatelj i od sada veliki zagovornik hrvatskoga naroda pred licem Nebeskoga Oca.

Cijenjeni slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija, pođite u svoje crkve i sjedinite svoje molitve sa svim katolicima svijeta i svim ljudima koji iskreno traže Boga, a koji su u Ivanu Pavlu II. prepoznali istinskog svjedoka Božje ljubavi. U Euharistiji iz koje je i on svakodnevno crpio snagu, sjedinimo se s nebeskom Crkvom koje je – čvrsto vjerujemo – od sada član i Karol Wojtyla, papa Ivan Pavao II.

03.04.2005.

Izjava riječkog nadbiskupa i metropolite, nakon smrti Ivana Pavla II.

Iza ovoga pape zasigurno ostaje veliko životno djelo koje se u ovom trenutku i ne može u cijelosti sagledati. Bit će potreban jedan vremenski odmak kako bi se preciznije moglo uvidjeti koliki je trag Ivan Pavao II. ostavio u svijetu i koliki je bio njegov utjecaj na društvena i povijesna zbivanja. Neumorno se zauzimao za mir u svijetu, društvenu pravdu, solidarnost, evangelizaciju politike i vrednovanje obitelji. Svim je srcem zagovarao ujedinjenje Europe, i to cjelovite Europe u kojoj će nestati barijera između zapada i istoka.

U dugogodišnjem plodonosnom djelovanju pokazao je kako istinski shvaća i proživljava sve patnje čovjeka, jer i sam je imao prilike upoznati različite ljude u različitim uvjetima, od radnika u kamenolomu do sportaša i znanstvenika. Ivan Pavao II. sigurno je jedan od najvećih papa u povijesti Katoličke crkve. Možemo biti ponosni što je takav papa proizišao iz, nama po mnogo čemu bliskog, poljskog naroda. Upravo je iz vjere tog naroda Sveti Otac crpio svoju vjeru, a bio je duboki vjernik.

Mi Hrvati posebno smo osjetili njegovu blizinu. Znamo koliko je učinio za nas kad nam je bilo najteže, ali i prije stvaranja samostalne Hrvatske države. Došao je k nama 1994. godine, u trenutku kada se mnogi nisu usudili, nego su nam iz daleka dijelili lekcije. Na tom nas je, prvom posjetu, došao podržati i ohrabriti u stvaranju države, ali i pozvati na praštanje, po Kristovom primjeru. Njegov drugi posjet 1998., došao je kao potvrda vjere hrvatskog naroda i donio proglašenje blaženim kardinala Alojzija Stepinca, za kojega je Sveti Otac rekao kako ga smatra osobnim uzorom.
Ljudi našega kraja posebno su ponosni na njegov treći posjet Hrvatskoj i boravak u Rijeci. Treći je puta Papa u Hrvatsku došao s porukom okrenutoj budućnosti. Potaknuo nas je na otvaranje i približavanje Europskoj Uniji, ali jednako tako uputio je i poziv Europi da nas prihvati.

Druga je snažna poruka, izrečena i na povijesnoj misi na Delti, bila briga za obitelj, a upravo je to govorilo i geslo Papina trećeg posjeta “Obitelj – put Crkve i naroda”. U svom pontifikatu proglasio je dva hrvatska sveca, sv. Marka Križevčanina i sv. Leopolda Mandića te tri blaženika.

Mnogi se sada pitaju tko će, i kako, naslijediti ovakvog papu. Važno je reći da ne moramo strahovati što će se dalje događati u Vatikanu, i kakav će biti sljedeći papa. Vjerujemo da će Duh Sveti, koji predvodi Crkvu, nadahnuti one koji budu birali novoga poglavara Katoličke crkve, kako bi pronašli pravog nasljednika Ivana Pavla II.

OKRUŽNICA RIJEČKOG NADBISKUPA POVODOM SMRTI PAPE IVANA PAVLA II.

Prošlih nekoliko tjedana cijeli svijet je sa strepnjom pratio bolest Svetog Oca, a vjernici su, i katolici i nekatolici, usrdno molili da ga providnost Božja ojača i očuva. Međutim, nebeski Otac je svog vjernog slugu Ivana Pavla II. pozvao u svoj nebeski dom da mu ondje dodijeli zasluženu nagradu za izvanredno i plodno služenje Crkvi Božjoj i cijelom čovječanstvu u dramatično vrijeme s kraja prošlog i na početku ovog stoljeća. Spokojno je usnuo u Gospodinu u subotu, 2. travnja 2005. u 21, 37 sati, pošto je nastupila posljednja kriza. Kao vjernici i kao sinovi izgubili smo oca, prijatelja i vođu, zbog čega se osjećamo tužno i žalosno. Iako po vjeri znademo da Krist nikada ne napušta svoju Crkvu, u ovom trenutku ipak ne možemo, niti trebamo, u sebi prikrivati tugu zbog gubitka dragog i dobrog Pastira koji je toliko volio i naš hrvatski narod i našu domovinu.
Stoga pozivam sve svećenike, redovnike i redovnice, kao i sav Božji narod, na molitvu i na sudjelovanje u svetim misama zadušnicama za pokojnog papu Ivana Pavla II. Prizori mnoštva vjernika na Trgu sv. Petra okupljenih na molitvu, kao i na trgovima i u crkvama diljem svijeta, svjedoče o velikoj ljubavi prema Svetom Ocu. Iskažimo mu i mi na prikladan način svoju ljubav sada kada se vratio u Očev dom.

Karol Wojtyla rođen je u mjestu Wadowice, kraj Krakova u Poljskoj, 18. svibnja 1920. kao drugo dijete u kršćanskoj obitelji. Majka mu je umrla dok je još bio dijete. Za svećeničko zvanje opredijelio se u tijeku II. svjetskog kada je Poljska bila pod nacističkom okupacijom. Onih ratnih godina prisilno je radio u kamenolomu i u tvornici kemijskog poduzeća Solway gdje je upoznao svu težinu i muku fizičkog rada. U jesen 1942. stupio je u krakovsku bogosloviju koja je djelovala u tajnosti, konspirativno, da bi studirao filozofske i bogoslovne znanosti, ali je i nadalje radio u tvornici kao fizički radnik. Za svećenika je zaređen u Krakovu 1. studenoga 1946. i potom poslan u Rim na više studije na Papinsko sveučilište Angelicum. Postigavši doktorat iz teologije, u srpnju 1948. vratio se u Krakov obogaćen znanjem i iskustvom sveopće Crkve.

Nakon tri godine intenzivnog pastoralnog djelovanja na župama, napose s mladima i sveučilištarcima, preuzeo je u jesen 1951. dužnost profesora etike na Teološkom fakultetu u Krakovu i na Katoličkom sveučilištu u Lublinu. Kao profesor istaknuo se i kao mudar i hrabar dušobrižnik mladih. Pretpostavljeni su uočili njegove izvanredne znanstvene i pastoralne sposobnosti, kao i veliku ljubav prema Crkvi, pa je 4. srpnja 1958. izabran za pomoćnog krakovskog biskupa. Kao biskup sudjelovao je u pripremnim povjerenstvima II. vatikanskog sabora gdje je bio zapažen kao vrsni teolog širokih i hrabrih pogleda na izazove s kojima se Crkva mora suočiti. Na samom je Koncilu došlo do izražaja i njegovo pastoralno znanje i umijeće. Nakon smrti nadbiskupa Eugeniuša Baziaka, 13. siječnja 1964. preuzeo je kormilo krakovske nadbiskupije, još za vrijeme II. vatikanskog koncila. Za kardinala je izabran 26. lipnja 1967. Drevnom krakovskom nadbiskupijom upravljao je do 16. listopada 1978. kada je bio izabran za 264. Petrova nasljednika. Kao papa upravljao je Katoličkom Crkvom punih 26 godina i njegov se pontifikat ubraja među tri najduža u povijesti papinstva.
Geslo mu je bilo: "Totus tuus - Sav (sam) tvoj", tj. Marijin, a po Mariji Kristov. Jedna od bitnih oznaka njegove duhovnosti bila je pobožnost Kristovoj Majci. Njegov je pontifikat bio označen prijeko potrebnim i smionim zahvatima na svim poljima: teološkom, filozofskom, pastoralnom, socijalnom, pravnom, kulturnom, ćudorednom, političkom, gospodarstvenom. Dovršio je obnovu i internacionalizaciju Rimske kurije, proveo je i unaprijedio ispravnu primjenu odluka i smjernica II. vatikanskog sabora, 1983. godine izdao je novi crkveni zakonik, napisao je mnoštvo enciklika, apostolskih pisama i pobudnica, proputovao je u pastoralne svrhe čitavom kuglom zemaljskom i posjetio 127 zemalja, susreo se s milijunskim masama, a najdraži su mu bili susreti s mladima i bolesnicima. U divovskoj borbi koju je Crkva vodila protiv komunizma, zatirača vjere i svake slobode, Ivan Pavao II. je bio neustrašivi vođa pa su ga Kristovi neprijatelji htjeli smaknuti pod svaku cijenu. Tako je došlo do atentata na Trgu sv. Petra 13. svibnja 1981. godine. Providnost ga je spasila, posebno Marijina zaštita, te je svojom prisutnošću na Petrovoj Stolici mogao i nadalje biti ohrabrenje progonjenoj Crkvi kao i svima obespravljenima i siromašnima. Isto tako je prihvatio izazov sekularizma i njegove bezbožne kulture, pozivajući neprestano modernog čovjeka da se bez straha otvori Kristu.

Podnio je na uzoran način sva iskušenja i trpljenja koja je doživio u svom pontifikatu, od užasnog atentata na Trgu sv. Petra do zadnje bolesti koju je prihvatio u dubokoj vjeri i smirenosti, čega smo bili svjedoci prošlih dana.
Jednom riječju, pontifikat Ivana Pavla II. bio je izuzetno plodan, smion, obnoviteljski, nadahnut snažnom vjerom i još većom ljubavlju za Krista, za Crkvu, za čovjeka. Bio je, više nego bilo koji politički vođa ili ustanova, punih 26 godina glasonoša pravednog mira u svijetu. Ustao je hrabro na braniku čovjeka, njegova dostojanstva i prava protiv svih napada i kršenja. Ali ono po čemu će ostati posebno zapažen u povijesti je činjenica da je u općem zamračenju modernog svijeta u pogledu života branio ljudski život od začeća do prirodne smrti, naglašavajući neumorno kulturu života protiv kulture smrti. Bio je veliki i nadahnuti pobornik ujedinjene Europe i njezina povratka na kršćanske korijene, šireći istovremeno viziju ujedinjenog čovječanstva bez obzira na rasne, vjerske, kulturne i ideološke razlike. U okvirima kršćanstva potaknuo je snažno ekumenska nastojanja oko sjedinjenja svih kršćana. Isto je tako pokrenuo približavanje i dijalog među religijama na temelju poštivanja čovjeka, slobode i mira. Pokazao je veliku hrabrost i poniznost tražeći u ime Katoličke Crkve oproštenje za sve pogreške, krive poteze i osude što su ih katolici tijekom povijesti nanijeli drugima, opraštajući ujedno velikodušno svima koji su to isto učinili katolicima.
Silna energija duha, uma i srca koju je on pokazao i upotrijebio, nije se ograničila samo na Katoličku Crkvu nego se je širila i na čitav svijet. Njegovi mnogobrojni posjeti i govori na međunarodnim forumima od UN-a, UNESCO-a, Europskog parlamenta do brojnih sveučilišta i akademskih ustanova po svijetu dokaz su njegova velikog srca i odgovornosti za zdravu kulturu, za poštenu politiku, za čovječnije gospodarstvo, za pravedniju raspodjelu svjetskih resursa, za zdravi napredak čovječanstva, za očuvanje okoliša.

Doprinos Ivana Pavla II. za slobodu i nezavisnost hrvatskog naroda predstavlja posebno poglavlje. Hrvatski narod neće mu nikada dovoljno zahvaliti za hrabro zalaganje u procesu međunarodnog priznanja Hrvatske kao nezavisne i suverene države i za prekid rata na našim prostorima. On je, u slučaju Hrvatske, odstupio od vjekovnog načela vatikanske diplomacije po kojem je Sveta Stolica priznavala novonastale države samo nakon završetka rata ili nakon što bi ih susjedne zemlje već priznale. Isto tako, osvijetlio je pred svijetom svetački lik kardinala Alojzija Stepinca protiv svih laži i kleveta njegovih progonitelja. Ljubav i poštovanje prema Hrvatskoj pokazao je i trima posjetima našoj zemlji i narodu za koje je rekao u privatnom razgovoru: "Krasna je ta zemlja, ali mučenički je to narod zbog svoje vjernosti Kristu i Crkvi." Naša mjesna Crkva u Rijeci, kao i svi građani Rijeke i okolice, imaju posebnih razloga za zahvalnost pokojnom Papi, jer je upravo naš grad izabrao za mjesto boravak prigodom trećeg posjeta Hrvatskoj. Imali smo ga pet dana među nama kao živog prijatelja i gosta, imajmo ga sada i ubuduće živa u našim srcima i sjećanjima. Ne zaboravimo njegovu želju da za njega, pred čudotvornim likom Gospe Trsatske, molimo, kako reče, i dok je živ i kad umre.
Pred smrtnim ostacima velikog pape Ivana Pavla II. zahvalimo nebeskom Ocu što nam ga je dao i poživio tako dugo na kormilu Petrove lađe. Molimo da ga darežljivi Bog nagradi za sve ono što je učinio i pretrpio za širenje kraljevstva Božjeg u svijetu, ali i da nam podari novog papu koji će znati nastaviti njegovo djelo vođen i nadahnut isto tako stamenom vjerom, širokim očinskim srcem i stvaralačkom duhovnom snagom.

Nadbiskup:
+Ivan, v.r.

Bilten 6(25) 2005

VELIKI ČETVRTAK,   24.ožujaka 2005.

Danas je svećenički dan. 

Večeras se u svim župnim crkvama slavi Misa VEČERE GOSPODNJE.

Kao nekad apostoli s Isusom u dvorani Posljednje večere i mi se danas sastajemo u našim župnim crkvama da se spomenemo potresnih događaja koji su započeli na današnji dan.

“Žarko sam želio da budem s vama”  rekao je Isus na Posljednjoj večeri apostolima. Želio je da se oprosti od njih, da im pokaže kolika je njegova ljubav prema njima. Spasitelj je imao pred svojim očima sve generacije svojih sljedbenika - i nas. Zato je božanskom domišljatošću našao načina, kako će Gospodnju Večeru slaviti ne samo s apostolima, nego sa svakim naraštajem. U Euharistiji kulminira ljubav božanskog Spasitelja prema ljudskom rodu.

Pokazao je on svoju ljubav i svojim utjelovljenjem, što je postao čovjekom, postao sličan nama. Pokazao je svoju ljubav ublažavajući ljudsku bijedu svojom božanskom moći. Pokazao je svoju ljubav praštajući grešnicima, vraćajući im mir srca. Pokazao je svoju ljubav žrtvujući svoj ljudski život na drvu križa. Ali najvećma je pokazao svoju ljubav osnutkom Euharistije. Tjelesnim boravkom je vezao sebe uz nas samo na nekoliko godina. Euharistijom je vezao sebe na trajni boravak među nama - do konca svijeta.

Kako je neizmjerna ta njegova ljubav svjedoči i trenutak u kojem osniva Euharistiju. ostavlja sebe ljudskom rodu u trenutku kada se ljudski rod sprema na najpodliji postupak prema njemu. Veliko vijeće donosi odluku o njegovoj smrti, jedan od apostola sklapa s njima sporazum da će ga izdati za trideset srebrnjaka, apostoli i prijatelji će ga kukavički napustiti, zatajit će ga i prvak apostola sveti Petar, a narod, kojega je toliko žalio, više puta ga nahranio, bolesnike mu liječio, taj će narod bjesomučno vikati: “Raspni ga, raspni”. Zar se može ovakva ‘bagra’ ljubiti?

I ne samo da ga je taj naraštaj izdao, osudio, razapeo. Znao je Gospodin i za nevjerstva budućih naraštaja. Za bjesomučne progone njegove Crkve i njegovih vjernika, za mnogobrojno oskvrnjivanje baš svetih euharistijskih prilika, za tolike svetogrdne pričesti, za nevjerstva njegovih službenika, za skandalozni razdor među njegovim sljedbenicima.

Bolje da je umjesto Radosne vijesti donio na svijet već onda atomsku bombu i da je stavio točku na sva ljudska divljanja, izazivanja, krvoprolića, huljenje Boga, nasilja i gnusna bluđenja.

Na Posljednjoj večeri on je zaista ubacio u svijet atomsku bomobu ljubavi: EUHARISTIJU. ZNAO JE DA ĆE NJEGOVE RIJEČI: “UZMITE I JEDITE, OVO JE MOJE TIJELO” - pokrenuti lančanu reakciju koja će proizvesti milijarde euharistijskih čestica i da će te čestice proizvesti u mnogim ljudskim srcima lančanu reakciju ljubavi. Neodoljiva će biti ta sila, svojom će eksplozijom i ekspanzijom spaliti zlo, uništiti grijeh, raspaliti trulež. Zar ne vidite da nas te zrake i danas griju, da pune energijom milosti milijune srdaca, da uništavaju bakterije grijeha, Magdalene pretvaraju u svetice, gramzive Levije u apostole, gubavce, hrome, sakate, slije, u zdrave ljude.

Gospodine! Tu na našoj Posljednjoj večeri poslušno ti pružamo ruke i noge, glavu i sve udove, cijelo svoje biće: operi nas vodom svoje božanske ljubavi, okrijepi nas kruhom svoga tijela, napoji nas božanskim napitkom svoje krvi. Kako si ti želioo žarko biti i ostai među nama, i mi želimo ostati uvijek s Tobom.

NAŠIM SVEĆENICIMA pristupimo i čestitajmo im njihov Svećenički dan da ostanu vjerni Velikom Svećeniku Isusu Kristu.

VELIKI PETAK MUKE GOSPODNJE, 28. ožujka 1997.

Danas  vjernici u Katoličkoj crkvi, poste . Crkve su prazne. Oltari su otkriveni. Samo je svečano okićen oltar gdje je pohranjeno sveto Otajstvo.  Obredi započinju u popodnevnim satima poslije 15 sati. Čita se ili pjeva  muka, klanja se i ljubi križ. Danas je jedini dan u godi kada se ne slavi Sveta Misa. Vjernici se pričešćuju kao i svećenik posvećenim   hostijama na jučerašnji dan.

Poslije pričesti slijedi u mnogim mjestima procesija s križem. Običaj je iluminirati mjesto za to svečano pripremljenim balotama bakljama koje se spremaju od pepela i nafte, a polažu se uz put gdje prolazi procesija. U procesiji se pjevaju korizmene pjesme i Gospin plač.

..............................................................

Svršeno je!

Ovim je riječima Isus završio svoj zemaljski život. Drama je postigla svoj vrhunac. Ruke, koje su blagoslivljale, liječile, djecu grlile - nemoćno vise na križu, ukočene, zgrčene od strahovite boli. Noge, koje su neumorno hodale putovima i stazama Palestine, grubim čavlima su pribijene na drvo, ne mogu više nikuda. Zanijemila su usta koja su tako divno govorila dok su navješćivala Radosnu vijest. Probodeno je srce koje je toliko ljubilo svijet.

 Mučitelji su dobro obavili svoj okrutni, krvavi posao. Svršeno je s tim samozvanim prorokom, koji je izazvao toliki nemir, uzbudio mase, poremetio od književnika i farizeja izgrađeni stoljetni poredak. Učitelji su sad začepljenih usta. Čudotvorac je raskrinkan (drugima je pomogao a sebi ne može pomoći). Vođa je ostao bez pristaša, kralj je detroniziran, popljuvan, posve je bezopasan.

Ali trijumf zavjerenika protiv Isusa bio je kratkotrajan. Zapravo nikakav. Križ, Golgota, Kalvarija, raspinjanje - pretvorilo se u trijumf Spasitelja. Križ, drvo sramote, pretvorilo se u sveti simbol spasenja, stijeg i grb Kristovog kraljevstva, znak pobjede. Muka Isusova na križu je njegova najsnažnija propovijed, dovršenje mesijanskog poslanja, vrhunac trogodišnje spasiteljske djelatnosti. I to je propovijed na gori; propovijed na Kalvariji. Ono je početak, a ovo finale, završni, ali i najsnažniji i najsvečaniji akordi božanske drame.

Rekao je na gori da treba ljubiti čak i neprijatelje, moliti se za progonitelje. Da to nije bila samo lijepa fraza, pokazuje ovdje na križu polažući test iz mučeničke praštajuće ljubavi.

Uvijek je tražio od sljedbenika žrtve, samoprijegor, djela, a ne samo riječi. Ako sjeme ne padne u zemlju i ne uništi se, neće istjerati, neće niknuti izdanci. I evo, daje nam primjer potpune, svjesne, slobodno prihvaćene žrtve.

Traži potpuno pouzdanje u nebeskog Oca, spremnost na izvršavanje njegove volje i onda, ako je to skopčano s poteškoćama. Da to nije samo recept za druge, tu primerom pokazuje. Žrtva je teška, ali  “neka ne bude, kako ja hoću, nego kako Ti”.

Traži sigurnu, nepokolebljivu vjeru u onaj život. Ne bojte se onih koji mogu ubiti samo tijelo. Na njegovoj mirnoći, sigurnosti, iz njegovih riječi pred Kaifom, Pilatom i na križu možeš se uvjeriti da postojanje prekogrobnog života zaista nije tlapnja, nego stvarnost.

Zato, dragi slušatelji, bacite pogled pun pouzdanja, vjere, nade na raspelo kada budete danas ljubili i kalnajali se križu, koje vam Crkva danas svečanim  obredom otkriva. To Vam je znak Spasenja  i izbavljenja, mnogo djelotvorniji nego onaj Mojsijev znak u pustinji kada je podigao mjedenu zmiju na stup i svaki koji bi pogledao prema toj mjedenoj zmiji ozdravio bi od ujeda zmija ljutica.

Bacite pogled na njega vi nemoćni, stari, bolesni, siromašni, patnici, svi Vi  koji niste na sunčanoj strani čivota, čiji je život ispunjen samo bolima i žrtvama. Imaju smisla i Vaše žrtve, i one nose u sebi otkupljenje, samo ih sjedinite sa žrtvom Spasitelja. Vaši uzdasi, Vaše suze, vaši vapaji će se tada pretvoriti u blago, koje jedino vrijedi na onom svijetu.

Bacite pogled na njega i vi grešnici koje je ujela otrovna paklena zmija i previjate se u mukama nemirne savjesti. Bacite se u zagrljaj križa. Suznih očiju priznajte pred njim svoje slabosti i bit ćete oslobođeni robovanja, grižnje savjesti, neutješenog nemira duše bez milosti. Primjer za to imamo iz života sv. Franje koji je molio pred križem u crkvi sv. Damjana u Asizu. Drugim riječima pronađite utjehu u skrušenoj ispovjedi.

Bacite pogled vi malodušni, uplašeni, razočarani, klonuli, koji više ne vjerujete da Bog upravlja svijetom, da Bog prati naše korake, da je on naš pratitelj na životnom putu. Nemojte klonuti ako vidite Spasitelja raspetog, ako vidite kako razapinju Crkvu njegovu, ako je kršćanstvo u svijetu raspeto. Krv njegova mističnog tijela je zalog novoga i vječnoga života. Veliki petak nije točka, svršetak, nego početak.

Neka nas utješi, podigne, ohrabri, gane križ našega Spasitelja. Odazovite se pozivu Crkve, koja danas stavlja pred Vas raspelo upozoravajući: “Evo drvo križa na kom je visio spas svijeta.

Dođite, poklonimo se”.

VELIKA SUBOTA, VAZMENO BDJENJE; 26. ožujka 2005.

Danas se ne slavi misa osim večeras ili bolje reći noćas dolaze vjernici na vazmeno bdjenje. Tijekom dana vjernici odlaze u crkvu, mole se i klanjaju križu. Isus je u grobu. Zvona su zavezana. Ponovno će zazvoniti noćas, večeras kada svećenik zapjeva: “Slava Bogu na visini”. Vjernici se okupljaju  na bdjenje u točno zakazanu uru. Djeca i stariji vjernici prema uzrastu obilaze po mjestu sat vremena prije i specijalnim spravama napravljenim od drva, črgrtaju ili škripaju, mjesto zvona, da najave da se bliži vrijeme okupljanja i slavljenja vazmenog bdjenja.

Vazmeno bdijenje započinje u večernjim satima ili noćas.

Vjernici se okupljaju pred crkvom gdje svećenik blagslivlje vatru i na uskrsnoj svijeći urezuje dvije crte okomitu i vodoravnu u znaku križa. Iznad križa urezuje grčko slovo alfa što znači početak a ispod križa omega što znači svršetak. U polja u križu urezuje tekuću godinu 1997. izgovarajući riječi: “Njegova su vremena i vjekovi njemu slava i vlast u vijeke vjekova. Amen”. Pali uskrsnu svijeću na ognju koji je netom blagoslovio  a ministranti stavljaju  oganj u kadinjak. Svećenik pjeva tri puta: “Svjetlo Kristovo”  našto prisutni odgovaraju “Bogu hvala”. Poslije prvog pjevanja pale ministranti svoje svijeće, poslije drugog vjernici a  poslije trećeg sva svjetla se upale u crkvi. Dolaskom u crkvu svećenik pokadi uskrsnu svijeću a svi stoje  s upaljenim svijećama prateći pjevanje ili recitiranje uskrsnog hvalospjeva “Nek usklikne sva vojska anđela...”

Vazmeno bdjenje se nastavlja slušanjem pet ili devet čitanja iz Starog ili Novog zavjeta. Svi prate pažljivo pjevajući psalme ili recitirajući pripjeve uz poziv na molitvu. Prije Evanđelja  na “Slava Bogu na visini” svečano prozvone sva zvona oglašujući radost Uskrsnuća. Svećenik navijesti Evanđelje uz homiliju koju izreče s čestitkom.

Slijedi krsna služba, jedan lijepi obred, koji je sada skraćen , ali gdje ima krštenika dolazi do izražaja njegovo bogatstvo: blagoslov vode, ispovijest vjere i krštenje ako tko ima odraslih za sakrament krštenja.

U nastavku vazmenog bdjenja slijedi misa po običaju.

Vjernici donose na blagoslov jelo noćas ili sutra rano ujutro.

Za blagoslov donose: pogače, kruh, kolače, sir, meso, šunku, jaja i druge nove plodove... O “Hrvatskim Uskrsnim običajima” izašla je kniga u Zagrebu od Jaasne Čapa - Žmegač u kojoj iznosi sve bogatstvo uskrsnih običaja koje mi imamo. Sretan Uskrs!

Župni bilten 3-4(23-24)/2005.

Evo ovako je izgledao naš zaštitnik ovih snježnih dana.

PASTIRSKI POHOD   od 14. Do 16. Veljače 2995.

14. veljače 2005.

 DEKANATSKI U 9,30 SATI.

 Razgovor s fra Tomislavom i fra Dragom, ravnateljem škole gosp. Ivanom Majnarić  «Eugen Kumičić», vjeroučiteljicama Helenom i Anom  od 16 do 17 sati. U 17 sati susret s predsjednikom gosp. Milanom Depope i odbornicima  Mjesnog odbora.

 Misa u 18 sati, poslije mise razgovor s ministrantima,

 Župno pastoralno vijeće u 19 sati.

 Frama i framica u 20,30

16. veljače 2005.

 Posjet vrtićima, Domu «Turnić», od 11 do 12 sati

 Susret u našoj crkvi  u 12,30 sati za školsku djecu

 Posjet bolesnicima u 16 sati

 Navečer misa u 18 sati i poslije mise susret s roditeljima PRIČESNIKA I KRIZMANIKA. 

Mlade obitelji molimo da dođu s ovim roditeljima prvopričesnika i krizmanika. 

 19,30 sati susret s Franjevačkom i molitvenom zajednicom

 "Tri korizmena zrcala"

Danas smo u zbornoj molitvi molili: "Svemogući Bože, udijeli nam da ovogodišnjim proživljavanjem korizme uznapredujemo u razumijevanju Kristova otajstva." Dragi vjernici, ovaj ćemo Božji dar prihvatiti sa svom ozbiljnošću. Što treba činiti? Ništa! Nastaviti kao i dosad s uživanjem jela? To bi bila naša propast. Tko stalno ne počinje iznova, tko se nikad ne pokuša trgnuti prema gore, taj sve dublje klizi dok se ne nađe u grobu.

Što ćemo, dakle, činiti?

Mogli bismo se pošteno upitati: Gdje sam i što očekujem? Je li Bog zadovoljan sa mnom? Ili, ne moramo li, konačno, zaokrenuti kormilo svoga života? Imamo li hrabrosti da uvidimo nužnost takva zaokreta?
Pitat ćemo Crkvu što treba raditi. Savjetovat će nam prije svega tri stvari:

- Očišćenje i stvaranje reda.
To će se, kao i uvijek, dogoditi u jednoj poštenoj korizmenoj ispovijedi. Želim li početi iznova, moram se riješiti staroga tereta. "Pomirite se s Bogom!", preklinje Pavao.
- Iznutra se osloboditi krivih nevezanosti.
Stvari nas ne smiju zarobiti. Ostanimo gospodari u svojoj kući! Zato ćemo se odreći nepotrebnih stvari. Dani posta i uzdržljivosti imaju i danas svoj potrebni smisao. Ne zaboravimo! Pepelnica, Veliki petak i svi korizmeni petci jesu posni dani što ih dobrovoljnim odricanjem u jelu, piću, pušenju...pretvaramo u d- Probuditi u sebi osjetljivost za suodgovornost u svijetu.
Korizma je od početka bila vrijeme djelotvorne ljubavi prema bližnjemu. Smisao posta je uvijek: uštedjeti nešto za pomoć gladnima u nevolji. Stoga nam biskupi u korizmenoj odredbi poručuju: "Svaki kršćanin neka za vrijeme korizme u bratskoj ljubavi pridonese osjetnu žrtvu za gladne u svijetu. Ta će se ljubav iskazati i u akciji Karitasa ("Misereor"). Ovdje je na ispitu ispravnost našega kršćanskog držanja. Jasan dokaz kršćanske suodgovornosti za kršćanski svijet jest neprestano povećanje doprinosa ove akcije za pravedniji svijet.

Dragi vjernici, u korizmi se radi i o tome da ispravljamo svoj životni smjer. Možda će nam uspjeti ovaj nužni ispravak ako ovih dana nađemo vremena za gledanje u tri zrcala:

Prvo zrcalo
u koje ćete gledati visi iznad našega umivaonika. Naravno, nije potrebno ispitivački gledati jeste li najljepši na svijetu, jeste li ošišani kako treba. Pogledajte u zrcalo da biste mogli sami sebe ispitati: Gdje sam? Kamo idem? Jesam li na pravom putu? Mogli biste onda pomisliti na riječi što ih je pred smrt zapisao nesretni pjesnik Nikola Lenau: "Ovakav kakav sam, sa žalošću pozdravljam onakvoga kakav bih mogao biti!" Tko i što bismo mogli biti kad bismo gradili svoj život na riječi Božjoj, a ne uličnim parolama!?

Drugo zrcalo
što vam ga preporučujem nalazi se u našem molitveniku a zove se "ispitivanje savjesti". Crkvi je ovo zrcalo tako važno da nam ga nudi na više načina i za svaku dob i stupanj duhovne savršenosti. Zadubite se u njega! Začudit ćemo se jasnoći jer ćemo primjetiti kakve nas Bog hoće i kakvi bismo morali izgledati želimo li se svidjeti Bogu.

Treće zrcalo
za vrlo iskreno promatranje nalazi se u petom poglavlju Matejeva Evanđelja, a zove se "osam blaženstava". Tko u to zrcalo gleda, taj primjećuje čovjeka onakvoga kakvoga je zapravo Krist htio. A pitanje bi glasilo: Jesam li barem sličan tom Kristovu čovjeku, siromašnom pred Bogom, koji još uvijek žali

zbog krivnje i nepravde u svijetu, ima dobro i čisto srce, stvara mir a ne svađu, bori se za istinu i onda kad ga progone i klevetaju.

Ova bi nam tri zrcala mogla pomoći u pronalaženju puta za svoj jedincati život. Želim vam hrabrosti i snage za to tako potrebno traženje!                                                                                    A.G.                                                                                        

Čitajte: www.svjetlorijeci.ba

Bilten 2-3/2005

5. NEDJELJA KROZ GODINU A   («Dan života»)

 Sv. misa u župnoj crkvi Župe sv. Nikole Tavelića Krnjevo – Rijeka 

Izravni prijenos HTV 2, 6. veljače 2005. u 10 sati

Misu predvodi fra Drago Ljevar, župnik voditelj uz sudjelovanje: fra Tomislava Hrstić – sužupnika, fra Nedjeljka Jerkan – gvardijan u Franjevačkom samostanu Crikvenica i fra Aleksandra Longin – vikara u Franjevačkom samostanu Rovinj

Glazbeni program kroz misu izvode združeni zborovi: Župni zbor i Zbor franjevačke mladeži «Frama» (sa svojim bendom «Habit»); orguljašica: Mirjana Mičetić; zborovima ravna voditelj Župnog zbora: Milan Brkić

Ulazna: Ti si moj život, (Symbolum), glazba: P. Segueri

Instrumentalni uvod pjesme u trajanju oko 1,5 min.: orgulje: Mirjana Mičetić; ritam gitara: Nikola Babić; solist na violini: Marco Graziani

U nastavku se pridružuju: Župni zbor i Frama s bendom (solist na braču: Tomislav Molnar)

Gospodine: Gospodine, iz mise «Mariji Majci Crkve» fra Ive Perana

Izvode: Župni zbor i Frama

Slava: Slava, iz «Hrvatske pučke mise» fra Ive Perana

Predvode: Župni zbor i Frama

1. čitanje čita Tereza Bumbak

Psalam: Pjesma povratnika, (Ps 126), glazba: Milan Brkić

Izvode: Župni zbor i Frama; pratnja uz gitaru: Nikola Babić

2. čitanje čita Ivan Težak

Aleluja: Aleluja, glazba: Nenad Dujić

Izvode: Župni zbor i Frama

Propovijeda: Fra Tomislav Hrstić

Darovna: Hvalite ime Gospodnje, glazba: Bruno Stein

Izvodi: Župni zbor

Svet: Svet, iz mise «Mariji Majci Crkve» fra Ive Perana

Izvode: Župni zbor i Frama

Jaganjče: Jaganjče, iz «Hrvatske pučke mise» fra Ive Perana

Predvode: Župni zbor i Frama

Pričest: Otvori mi srce

Izvodi: Frama sa bendom

Rezervna, dodatna pjesma, za pričest: Kao Košuta, glazba: Martin Nystrom

Izvode: Župni zbor i Frama s bendom

Završna: Kao Marija, tekst i glazba: Maja Majcen

Župni bilten 2(21)/2005.

 Ivo Martinić

Za jedinstvo u Duhu

3. nedjelja kroz godinu - A: Iz 8, 23b-9,3; Kor 1, 10-13. 17; Mt 4, 12-17

U svijetu i kod nas postoje pojedini vjernici i njihovi predvodnici religijskog i nacionalnog mentalnog sklopa koji se zatvaraju u svoju samodostatnost, samouvjerenost pa se ponašaju prema drugima goropadno. Takav mentalitet je gluh za ekumenizam u užem i širem značenju. U ekumenizmu se ne radi o privođenju ni podčinjavanju onih drugih, već se radi o tome da se jedni i drugi nađu i prepoznaju u Duhu Božjem kao u biti jednaki i istovrijedni te da svjedoče jedinstvo u Duhu po Duhu.

Radost slobode

Sjeverno izraelsko kraljevstvo je dva puta bilo porobljeno i opljačkano od Asiraca. Većina ljudi je bila odvedena u ropstvo. Premda je prorok Izaija živio u Južnom kraljevstvu, u Jeruzalemu, imao je osjećaj i brigu za cjelinu, pa je naviještao ponovnu uspostavu Davidova kraljevstva. Biti u zatočeništvu značilo je biti kao u mraku pa je prorokova najava oslobođenja značila povratak svjetlu radosti slobode. Radost zbog povratka prorok uspoređuje s radošću zbog obilne žetve, s radošću onih koji nakon pobjede dijele ratni plijen. Aludira i na radost Izraelaca zbog »midjanskog dana« kad se slavila velika pobjeda u kojoj je izginulo mnogo neprijatelja Midjanaca pod vodstvom Gideona. Izaija najavljuje konačno dokidanje nasilja i brutalnosti porobljivača koje će izvesti novi kralj koji će biti Osloboditelj i Spasitelj. Ta najava je izričita u susljednom tekstu. Tekst Izaije proroka čita se ove nedjelje zbog povezanosti s tekstom iz Evanđelja po Mateju, budući da evanđelist navodi Izaijine riječi o Galileji poganskoj kojoj će zasjati svjetlost te iz njih izvodi zaključak kako se proročanstvo ispunilo, jer je Isus svjetlom evanđelja započeo rad upravo u tom galilejskom kraju.

Sablazan razjedinjenosti

Zajednicu vjernika u Korintu osnovao je apostol Pavao. Vjernici su se s njim veoma ponosili. Većina je bila uz njega i onda kad su k njima dolazili i drugi navjestitelji evanđelja. Bilo je i vjernika koji su se slično vezivali uz osobne karizmatske sposobnosti drugih apostola. Tako je u korintskoj zajednici došlo do trzavica. Jedni su odviše cijenili Pavla, drugi Petra, a treći vještog govornika Apolona. Pavlu to nije bilo svejedno. Zato on vjernike upozorava na ono bitno, na ono što treba biti zajedničko svima, jer nije od presudne važnosti služba koju netko obnaša; nije najvažnije govorničko umijeće, nije najvažnija nečija organizacijska sposobnost već je najbitnije da sve povezuje Duh Isusa Krista. Slična problematika kasnije se pojavila drugdje. Zajednice nisu bile pošteđene od razjedinjenosti zbog načina razmišljanja, izričaja i stilova života. Nije prošlo dugo vremena i bilo je onih koji su obnašali odgovorne i visoke službe u Crkvi pa su svojim prebrzim, nerazboritim, interesnim i kratkovidnim postupcima pridonosili više razjedinjavanju nego ujedinjavanju. Sablazan zbog razjedinjenosti kršćana dogodio se već u 4. stoljeću zbog različitih tumačenja vjere. Drugo veliko razdvajanje nastalo je u 11. stoljeću kad nastaju istočni pravoslavci nasuprot zapadnim katolicima. Veliki rascjep između katolika i protestanata slijedio je u 16. stoljeću. Brojni razlozi političke i ine naravi učvršćivali su razjedinjenost i zaborav Isusove molitve i poziva u predvečerje njegove muke, kad je molio nebeskog Oca da svi njegovi budu u zajedništvu Duha kako bi svijet lakše uzvjerovao.

Ljudi neopterećenog i otvorenijeg duha

Evanđelist Matej je zabilježio da je Isus započeo svoje javno djelovanje u Galileji. To nije slučajno, već veoma znakovito. Galileja je bila sjeverni dio Izraela gdje je bilo miješano stanovništvo, jer su susjedi često zalazili u osvajačke pohode te domaće stanovništvo odvodili u ropstvo a naseljavali svoje ljude. Mentalitet ljudi je bio otvoreniji prema svemu novom, dok je na Jugu vladala tradicionalna ustaljenost u nacionalnom i vjerskom pogledu. Na Jugu je vladao mentalitet u kojem je izgledalo kao da je sve jasno; mentalitet u kojem je sve bilo na svom mjestu i kao da se nema što mijenjati. Bili su to, kako bismo danas kazali, konzervativci, tradicionalisti koji su bili zatvoreni u sebe u svoj sklop mišljenja i postupanja. Bili su to ljudi koji su na sunarodnjake Galilejce gledali kao na pogane, od kojih nije imalo što dobra doći, koje je trebalo najprije vratiti u pravu vjeru od koje su se udaljili. Isus, budući da nije bio tradicionalist ni šovinist, razložno je započeo svoje javno djelovanje upravo među Galilejcima, ljudima neopterećenog i otvorenijeg duha, spremnima čuti i prihvatiti novost o kraljevstvu Božjem. Možda nije suvišno zapitati samog sebe: Jesam li ja možda pomalo pospanog, umrtvljenog, opterećenog i zato nezainteresiranog, nedjelatnog evanđeoskog ekumenskog duha?

GK Broj: 4 (1596), 23.1.2005.

NEDJELJOM SU MISE  u    8,  9, 10,30  i  18 sati   

Krunicu molimo svaki dan u 17,30 sati. 

Svaki dan je misa u 18 sati    

Ponedjeljkom BIBLIJSKI SAT poslije mise. Framica u 20,30 sati

Utorkom molitva sv. Anti, poslije mise.   Odrasli za sakramente u 18,30 sati

Veliki zbor utorkom u 20 sati.

Molitvena zajednica srijedom u 20 sati

Zbor mladih srijedom u 20,30 sati

Klanjanje četvrtkom poslije mise: Franjevačka zajednica predmoli ovaj tjedan

FRAMA petkom  u u 20,30 sati

Mići Tavelići subotom u 14 sati

Čitači subotom  u 15 sati

Likovna subotom u  16 sati, Glasnici FRAME u 19 sati

VJERONAUK:  ovoga tjedna zimski praznici i nema vjeronauka

U četvrtak 27. siječnja sastanak Župnog pastoralnog vijeća u 20 sati

Subotu 29 siječnja susret župnih čitača prvostolnog dekanata na Bogosloviji u 10 sati

Ponedjeljak 31. siječnja sastanak bolesničke grube iza biblijskog sata u 19,15 sati

Četvrtak 3. veljače klanjanje predvodi Župno pastoralno vijeće

Četvrtak 3. veljače sastanak roditelja i prvopričesnika i krizmanika u 20 sati

Nedjelja 6. veljače misa u 10 sati izravno na HRT-u

PASTIRSKI POHOD 14. do 16 veljače

Salezijanci slave sv. Ivana Boska 31. siječnja misama u 7,30; 9; 10,30 i 18,30 sati

Od katoličkog tiska imamo novi  broj Glasa koncila i MAK  u sakristiji.  

U NAŠU CRKVU I SAMOSTAN UVELI SMO PLINSKO GRIJANJE. Cijena je 26.000,00 KN. Molimo sve koji nam mogu pomoći za pomoć. Mnogi su se odazvali i darovali svoje priloge. Drugima koji mogu preporučamo da nam pomognu prema svojim mogućnostima.

U crkvu smo stavili još dva lustera. Cijena je 14.000,oo KN. 

Hvala svima koji nam pomažu.

Župni bilten 1(20)/2005.

Dragi župljani! Ovo je 20-ti broj našeg biltena a prvi broj ove godine. Donosimo neke događaje iz prošle godine i izvješće o krštenima, vjenčanima i umrlima u protekloj godini.

Zahvaljujemo svima koji su lijepim ponašanjem i primjerom sudjelovali na misnim slavljima. Hvala za lijepi prijemu u blagoslovu obitelji.

BOŽIĆ  Možda i prije nego smo to osjetili, prošao je još jedan Božić. Ove godine prosinac u našoj župi bio je zaista poseban, jer mnogi su se ljudi odazvali i sudjelovali na misama zornicama te na taj način prinijeli svoju malu žrtvu Bogu. Mise zornice imaju poseban čar, a simboliziraju cijelo razdoblje došašća u kojem bdijemo i iščekujemo Spasitelja. Svi su, naravno, nakon mise bili pozvani na topli čaj i kolačiće, za čiju pripremu zahvaljujemo vrijednim framašima. Isus je ove godine dočekan u pravom, kršćanskom svjetlu, uz mir i dobru volju brojnih župljana pa tako i malih vjeroučenika koji su izveli svoje recitacije i molitve. Bilo bi lijepo kad bi taj božićni blagoslov nosili u srcu kroz cijelu godinu. Mir i dobro!      Marta B.

IZVJEŠTAJ O RADU I ŽIVOTU ŽUPE SV. NIKOLE TAVELIĆA U RIJECI

                                                                                    2002.            2003.              2004.

Prema Maticama krštenih  u župi je       kršteno:               63                  58                   36

                                                            Vjenčano:            33                 24                    15

                                                            Umrlih:                46                  42                    36

                                                            Krizmano:           73                  60                    66

                                                            Pričešćeno          47                  48                    58

Ukupno obitelji ima u našoj župi 1427.

Ukupno u blagoslovu ima vjernika oko 3.913

Prema popisu 2001 ima katolika 6232; stanovnika 8.208; kućanstava 3.301 i radnja 220

Bolesnika ima više od 55

Pohod bolesnicima sv. Ulje je lijepo primljen.

Ovdje lijepo djeluju mladi, FRAMA; FZ, ZBOROVI, Molitvena zajednica, Marina legija u osnivanju, pomažu nam vjeroučiteljice  - dvije u školi drže vjeronauk, Župno past. vijeće nastavlja započeti rad održavanjem mjesečnih sastanak,…

Tijekom ove godine imali smo u župi razne aktivnosti. Navodimo neke: 20, veljače 2004. imali smo susret Hrvata katolika iz BiH. 28. zborovanje ŽP vijeća. U korizmi naši mladi su imali  živi Put križa. 24 – 25. travnja hodočastili su naši mladi na susret HK mladeži u Šibenik.  9. svibnja Majčin  dan (uz naše pjevače gosti su Riječki tamburaški orkestar). 15. svibnja krizma. 30 svibnja Prva Pričest. 6. lipnja dodjela diploma za predškolsku djecu. 16. lipnja završetak školske godine (nazočna sva djeca Oš Eugen Kumičić s ravnateljem i nastavnicima). 19. lipnja dva autobusa sa zborom hodočasnika hodočaste u Krasno. 28. srpnja do 5. kolovoza franjevački hod naših mladih od Šibenika do Splita i susret s mladima u Međugorju. 3. do 5. rujna duhovna obnova zbora na Košljunu. 15. rujna zaziv Duha Svetoga i početak vjeronaučno- školske godine. FZ sudjeluje na obnovi u Košljunu i slavi sv. Franju 4. listopada. Hodočašće molitvene zajednice i župljana u Međugorje od 1. do 3. listopada. FRAMA ima nakon duhovne obnove na Košljunu ima obećanja 31. listopada. Predstavljanje monografije Fra Ive Peran. Predavanje mons. Mile Bogović o Hrvatskim mučenicima i crkvi na Udbini. Proslava sv. Nikole Tavelića. Radijski prijenos iz naše župe. Božićni koncert. Iz naše župe aktivno je šest ekipa u KMNL sv. Jeronim.

Radovi: nabavljeni su novi ormari za FZ, pjevače, Framu, predškolsku grupu, nova kuhinja u župnom klubu, fotokopirni stroj za ured, opiturana je sva vanjska ograda oko crkve i samostana te svi drveni  prozori na samostanu, posijana trava i uređen maslinik oko crkve, kosilica za travu, električno-akustična gitara za Framu i mnogo drugih sitnih stvari… obojana je dvorana donacijom jedne obitelji, saniran je krov iznad dvorane i samostana da ne kisne.  Bura u studenom je odnijela dvije leksan ploče i sada imamo problema s kišom. Postavili smo tri lustera u crkvi (21.000,00 KN).  Prešli smo s  lož ulja na plinsko grijanje (26.000,00 KN).

Monte Lefre -Trento, Italija

PRVA KAPELA BL. IVANA MERZA

Obilježeno mjesto gdje je u Prvom svjetskom ratu

 bl. Ivan Merz započeo svoj uspon prema Bogu i prema svetosti

            Prva kapela izgrađena i posvećena hrvatskom blaženiku Ivanu Merzu nije u Hrvatskoj niti u BiH nego u Italiji! I to na nekadašnjem bojištu u Alpama,  gdje je Ivan Merz boravio za vrijeme Prvoga svjetskog rata!

            Na planini Monte Lefre 1.300 m., u mjestu Villa Agnedo kraj Trenta mjesni biskup Luigi Bressan  19. rujna 2004. blagoslovio je novu kapelu posvećenu hrvatskom blaženiku bl. Ivanu Merzu. U kapelu je postavljena i slika bl. Ivana. Radovi na izgradnji kapele počeli su koncem 2003. tj. u godini beatifikacije bl. Ivana. U izgradnji kapele sudjelovali su brojni dobrovoljci, napose talijanski «alpini». Za gradnju kapele i da ona bude posvećena upravo bl. Ivanu Merzu zaslužan je župnik iz Trenta, don Lucio Tomaselli, rodom iz Villa Agnedo. Don Lucio ovako to objašnjava: «U Prnjavoru i okolici živjeli su mnogi Talijani, porijeklom iz okolice Trenta,  koji su se onamo doselili koncem 19. stoljeća. Kad je započeo posljednji rat u BiH oni su se vratili, nažalost kao izbjeglice,  natrag u domovinu svojih djedova a sa sobom su ponijeli uspomene na duhovne vrijednosti kraja u kojem su do tada živjeli. Među tim uspomenama bio je i spomen na Ivana Merza, čiji su roditelji također bili doseljenici u Bosni. Naša župa je od 1995. g. pomagala postradale hrvatske vjernike u Banjalučkoj biskupiji tijekom nedavnog rata i tako smo došli u još bliži kontakt s Banja Lukom. I kad se odlučilo graditi kapelicu na planini Lefre učinilo mi se sasvim prikladno i logično da ona bude posvećena Ivanu Merzu jer je upravo u ovim planinama blaženi Ivan Merz tijekom rata kroz iskustvo trpljenja doživljavao svoje duboko obraćenje Bogu i početak uspona prema svetosti, koju mu je Crkva sada i službeno priznala proglasivši ga blaženim.» Don Lucio je za svečanost blagoslova kapele za nazočne vjernike priredio brošuru na talijanskom jeziku s tekstovima iz ratnog dnevnika bl. Ivana Merza koje je blaženik zapisivao o svome religioznom iskustvu boraveći na bojištu u tome planinskom kraju. Prema riječima Don Lucia, kapela će posebno služiti u proljetnim, ljetnim i jesenskim mjesecima brojnim izletnicima koji onamo dolaze na odmor u alpsku prirodu.

Tako je mjesto, gdje je bl. Ivan Merz kroz iskustvo trpljenja, neizvjesnosti i neprestanog susreta sa smrću započeo uspon prema Bogu i prema svetosti, kako to čitamo na zanimljivim stranicama njegova ratnog dnevnika, ovom kapelom dobilo dostojno obilježje.       (Postulatura bl.IvanaMerza)

            POSTULATURA ZA KANONIZACIJU
BLAŽENOG IVANA MERZA
e-mail:postulatura@ivanmerz.hr

            Posjetite:
www.ivanmerz.hr
www.merz-mladi.org
www.katolici.org

BILTEN 18/2004

Dragim župljanima

i svim ljudima dobre volje čestitamo   Božić, dobro zdravlje i puno uspjeha u Novoj godini 2005.

Žele svi članovi: župnog pastoralnog vijeća, pjevači, čitači, Franjevačka zajednica, Frama, Framica, ministranti, molitvena zajednica i svi suradnici Franjevačkog samostana sv. Nikole   i Župe sv. Nikole Tavelića.        

Čestitkama se pridružujemo mi svećenici:  Fra Tomislav i fra Drago