Franjevačka zajednica
Franjevačka zajednica
Proslava 50. godišnjice života i rada Mjesnog bratstva FSR-a
Župe sv. Nikole Tavelića, Krnjevo – Rijeka
Uvod
Proslava pedesete obljetnice života i rada našeg FSR-a prigoda je da se osvrnemo na prošlost, pogledamo kako je stvarana naša zajednica i u kakvom je okruženju rasla. Ali prije svega, prilika je to da zahvalimo Bogu za obilje milosti kroz cijelo to vrijeme i da mu na jedan svečaniji način damo hvalu i slavu za djelo koje je pokrenuo prije 50 godina i koje uz njegov blagoslov i pomoć živi i danas. Istodobno, sagledavanje proteklog rada i proslava ove obljetnice otvara nam nove obzore, nadahnuće je za uvijek novi početak i ohrabrenje i poticaj za budućnost.
Župa sv. Nikole biskupa na Krnjevu 1
Na prostoru župe sv. Nikole biskupa, koji je tada bio, može se reći, predgrađe grada Rijeke koje je ličilo više na selo nego na grad, živjeli su župljani, uglavnom siromašnije radničke obitelji, čiji su članovi radili u obližnjim poduzećima.
U župu koja je osnovana još 1923. godine dolaze 1948. godine franjevci Provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru. 1951. god., kao župni pomoćnik, u župu dolazi o. Krsto Marinov, koji ubrzo postaje župnik jer je prijašnjeg župnika o. Jerka Valkovića komunistička vlast lišila slobode. Da bi se bolje razumjela događanja, treba nešto reći o društveno-političkom ozračju u to vrijeme.
Društveno-političko ozračje nakon II. svjetskog rata 2
U vrijeme nakon II. svjetskog rata Europa se podijelila na dva bloka: Istočni i zapadni. Hrvatska je bila samo jedna od 6 republika od kojih se sastojala Jugoslavija, zemlja koja je pripadala istočnom, komunističkom bloku. Uskoro je raskinula to zajedništvo, ali samo na političkom planu i postala, po službenom stavu, nesvrstana zemlja. Kroz tzv. „nesvrstanu“ politiku, Jugoslavija se pred zapadnim zemljama prikazivala kao demokratska zamlja koja poštuje ljudska, a među njima i vjerska prava. No to je bilo samo na papiru. U stvarnom životu je bilo drugačije.
Bilo je to teško, poratno vrijeme u kojem se mnogim ljudima „izgubio trag“, nestajali bi preko noći, a mnogi su bili zatvarani, često samo zato što su bili vjernici i rodoljubi.
Prvih 15-20 godina komunističke vladavine nikakvi grupni susreti za predavanje vjeronauka nisu bili mogući. Svećenici su plaćali kazne i pozivani na odgovornost već samo radi djeljenja svetih sličica djeci ili ako bi se s njima igrali pred crkvom. Sama pomisao na okupljanje mladeži bila je riskantna.
Zbog takvog ozračja i takve politike osjećao se je pritisak na svim poljima.
Ozračje u našem gradu i u župi
Sa prislušnim uređajima u džepovima ulicama Rijeke šetali su dobro plaćeni doušnici i zalazili u kavane, gostionice i druga mjesta okupljanja ljudi. Kontroliralo se tko se s kim druži i u koje se kuće redovito zalazi. Posebno se pazilo na istaknute vjernike i crkvene službenike, a osobito na pastoralni rad Crkve s mladima i djecom. Policijska središta, Unutrašnji poslovi, imali su specijalni odjel za Crkvu, za svećenike.
Tako je i Rijeka pri Unutrašnjim poslovima grada, tj u OZNI (Odjel zaštite naroda), imala šefa odjela za Crkvu, tzv. „crvenog biskupa“, poznatog po mržnji prema Crkvi. On sam i putem svojih slugu, agenata, ili ucijenjenih doušnika, bio je strah i trepet za svećenike, redovnike i redovnice, ali i za laike koji su bili blisko vezani s Crkvom. Danonoćno je imao pred očima svećenike i smišljao kako im onemogućiti rad i upropastiti njih i zalaganje Crkve.
Svaki svećenik imao je svog, „anđela čuvara“, tj. nekoga iz OZNE koji je budno pratio sve njegove korake, kamo je zalazio, s kim se susretao, a osobito što je propovijedao. 3
U takvim okolnostima se je našao i djelovao i naš o. Krsto Marinov koji je, zbog nedostatka svećenika, ređen sa samo 23 godine.
Prethodni župnik fra Jerko bio je osuđen na tri godine zatvora. Time se htjelo zastrašiti ostale svećenike u Rijeci. Nastojalo se unijeti i razdor među svećenike. O. Krsta je OZNA pozivala 25 puta na saslušavanje.
U tim teškim uvjetima, o. Krsto je nalazio načina da na jedan neupadan način ostvaruje kontakte s obiteljima, hrabrio je roditelje da šalju djecu na vjeronauk kao pripremu za pričest i krizmu. Znajući koliko je vjeronauk potreban djeci i mladima za održanje i rast u vjeri, iako je bilo posebno riskantno i delikatno, odvažio se je održavati vjeronauk i onima koji su se već krizmali.
Uskoro, u određenoj tajnosti, započeo je i subotnji, vjeronauk za djevojke. O. Krsto im je držao predavanja o vjeri, moralu i kršćanskom pogledu na život; odgajao ih je za jedan istinski život u kršćanskom duhu. Uz razne životne teme neizostavno je obrađivao i temu o životnom pozivu. Isticao je dva osnovna životna puta: brak i posvetu Bogu. Posvetu Bogu u svijetu ili redovničkom staležu. 4
Put posvete Bogu u svijetu bio je nešto novo, posve nova zamisao, za koju ni sam fra Krsto nije znao otkuda potječe, međutim, to je bio odgovor na teške prilike života. Iz tog kruga, izići će naše prve sestre.
Osnivanje Trećeg reda (i vrijeme do 1975. godine)
Četiri djevojke iz te skupine zainteresirale su se za put posvete Bogu u svijetu. (Ana-Marija Ciceran, Marija Smoković, Elvira Žmak i Dina Šestan). Bilo je to tijekom 1958. godine.
One su željele intenzivnije živjeti svoj duhovni život. Vodile su osobne duhovne razgovore s o. Krstom i težile za dubljim i konkretnijim kršćanskim životom s perspektivom posvemašnje posvete Bogu.
U svojim razmišljanjima, na koji način ostvariti svoj put, naše prve sestre nisu se osjećale za samostan, a željele su se posvetiti Bogu; tražile su rješenje skupa sa svojim duhovnikom i molile se Bogu i Majci Božjoj za prosvjetljenje.
O. Krsto, kao franjevac nastojao je u srca svojih vjernika, unositi franjevački duh. Kako su djevojke dolazile iz radničkih obitelji i bile skromnih zahtjeva, njih je taj franjevački duh privlačio i oduševljavao. 5
U tom traženju, kasno uveče, na blagdan Duhova, 1958. god., za vrijeme moljenja časoslova, došla mu je misao: „Osnuj u župi Treći franjevački red“. I kako je dalje sam pričao: „Iskreno govoreći nisam baš bio veliki zagovornik „Trećeg reda“, a posebno ne u župi gdje on do tada nije postojao. Ali, misao me je sve više zaokupljala. Nastojao sam je se otresti ali uzalud. Ona je bivala sve nasrtljivija, dok na trenutak ne zastadoh u molitvi i u sebi donesem odluku: U župi ću osnovati Treći red. Začudo, ali tako je. U duši mi je zavladao mir i sabranost.“ 6
Shvatio je da je to zapravo Božja volja i odlučio osnovati Treći red sa nakanom da u njegovim temeljima budu naše prve sestre, ali samo ako to one slobodno odluče. U to vrijeme, to je bio jedini mogući način udruživanja jer je TR bio višestoljetna crkvena udruga, a nove udruge su bile zabranjene. Rekao je djevojkama da mogu u okviru Trećeg reda biti, ako žele, njegovo srce i živjeti potpunu posvetu Bogu u svijetu. Uz ostale vjernike laike, tu bi bile zaštićene i mogle bi nesmetano, i dalje u tajnosti, nastaviti svoj životni put i razvoj. To su bili zapravo počeci današnje Male franjevačke obitelji (MFO), ali providnosno, istodobno i počeci TR-a.
Budući da su bile oduševljene franjevačkim duhom jednostavnosti i blizine, djevojkama se prijedlog svidio. Vidjele su tu mogućnost rasta u svom specifičnom zvanju i rast u franjevaštvu.7
Našle su nekoliko žena i muškaraca, zauzetijih vjernika, koji su bili povezani sa crkvom i 14.10.1958., nakon večernje službe Božje, u tajnosti, iza zatvorenih vrata crkve, bilo je prvo primanje u TR.8 Bio je to povjesni početak, postavljanje temelja našoj zajednici. Službeni početak uslijedio je godinu kasnije. Nakon što je biskup Viktor Burić 15.12.1959. dao pismeno odobrenje, 9 svoje prve zavjete 20.12.1959. dalo je 8 sestara:
Ana Maria Ciceran, Marija Smoković, Elvira Žmak, Anita Bon, Nada Jurković, Miranda Slavčić, Anđela Hafner (umrla), Kancijana Žmak (umrla)*
Padre Krsto im je držao nagovore, predavanja i osobiti je naglasak i usmjerenje davao na pobožnost BDM-ji, zaštitnici TR-a, kojoj su bili posvećeni mnogi pojedinci, obitelji i sama župa.
Za to razdoblje Ana naglašava veliku zahvalnost Bogu koji ih je očuvao od mnogih, svestranih zala i opasnosti koje su vrebale sa svih strana i zahvalnost za veliku vjeru i pouzdanje bez straha, kako kaže: “…pouzdavale smo se u Boga i to nas je jačalo u vjeri, Bog nam je davao veliku snagu i BDM-a kojoj smo bili jako pobožni … sve je to bio veliki Božji dar…“
Kako je vrijeme teklo zajednica je sve više rasla brojem novih članova. Pridruživale su se nove djevojke i mladi bračni parovi.
Polako, s vremenom, počelo se je „slobodnije disati“. U takvim, opuštenijim, prilikama, ali i dalje s oprezom, birala se je prva uprava s voditeljicom. Prva voditeljica je bila Ana Maria Ciceran, a članovi uprave neke od prvih sestara i braća i sestre šire zajednice TR-a. I dalje je fra Krsto, uz njihovu suradnju, bio i duhovnik i Upravitelj TR-a. 10
Novo vrijeme 1975.-2009.
Međutim, naziralo se je i dolazilo je novo vrijeme. Radilo se je na prednacrtu budućeg Novog pravila. U tom duhu se je trebalo reorganizirati.
2. veljače, 1975. godine, izabrana je nova uprava s predsjednicom i vijećem.
Prva presjednica bila je Marija Altin; zamjenica: Marica Strčić; učiteljica: Marija Kos; blagajnik: Marko Klečina; tajnica: Marija Jurković (fra Krsto je tada vršio službu duhovnog asistenta).
U novoj službi u razdoblju od 3 uzastopna mandata, 9 godina, Marija Altin je dala veliki doprinos razvoju naše zajednice.
Iako nije vladala dobro hrvatskim jezikom, i u početku zazirala od nove dužnosti, u duhu poslušnosti prihvatila je novu zadaću predsjednice i ubrzo dala novi vjetar u leđa našoj zajednici. Srcem i dušom, dinamična po naravi, dala se na nove izazove. Poticala i organizirala razne susrete: od tada zajednica počela odlaziti na duhovne vježbe u Pazin; kasnije na Košljun; započela je organizaciju susreta bolesnika u župi. Igrokazi mladih su iz sale izašli u crkvu.
Sve to je bilo nešto novo i, kod mnogih, u početku izazivalo pomalo čuđenje i iznenađenje. Istodobno se je uključila u rad TR-a na Provincijskom planu. Bilo je to vrijeme kada je fra Franjo Vlašić osnovao naš list „Brat Franjo“. Tu je najprije izabrana kao prva učiteljica za odgoj, a kasnije vrši službu „tajnik tajništva“, što je u praksi značilo voditi gotovo sve aktivnosti.
Kasnije postaje predsjednicom Provincijskog vijeća. S vremenom se uključuje u rad TR-a na nacionalnom i međunarodnom planu. Kao članica međunarodnog vijeća predstavlja ondašnje republike hrvatskog jezičnog područja. I tu je došla do izražaja njena sposobnost animiranja. Iz aktivnosti na nacionalnom i posebno međunarodnom planu donosi nove ideje i poticaje koji možda nisu uvijek bili shvaćeni, a koje je je zdušno širila.
Dala je svoj doprinos u vrijeme regionalizacije FSR-a. Poseban naglasak je davala na rad s mladima. Nazirale su se i naznake današnje Frame. Pripremala je, organizirala i podržavala razne susrete mladih iz naše zajednice, ali i mnogo šire, kao npr. kviz mladih trećoredaca u Zadru ili susrete mladih na Košljunu.
Sve ove izrečene i mnoge druge nenavedene aktivnosti i službe vršila je s velikom predanošću, samoprijegorom i ljubavi prema Crkvi. Danas je doživotni počasni nacionalni član FSR-a.
Tim sada već utabanim putem, naš FSR je krenuo dalje. Sljedeće služiteljice bile su, redom: Mariolina Zec 1 mandat; Albina Zec 1 mandat; Radojka Sušanj 3 mandata; Marinka Brozović 1 mandat i Elda Sinčić, od prošle godine, naša današnja služiteljica.
U početku su članovi TR-a bili uglavnom iz župe, a s vremenom, kako su mnogi članovi dobili stanove i raselili se, zbog tih teritorijalnih razloga, bilo je puno teže dolaziti i sakupiti se. Kad se sagradila ova nova crkva uprava se preselila u nju. Konačno smo dobili primjerenije uvjete za rad.
Naša sestra Radojka Sušanj izabrana je za služiteljicu 1996. godine i svojim doprinosom obilježila to novo razdoblje nakon domovinskog rata kao služiteljica kroz tri mandata, ali i kroz svoj rad i pomaganje u sjeni.
Nastojala je sudjelovati u svemu što se događalo u našoj zajednici. Jubilarne godine 2000-te došlo je i do preustroja Provincijskih bratstava u Regionalna tj. Područna bratstva. Dala je svoj doprinos svojom aktivnošću u ranijem Provincijskom vijeću a kasnije i u Područnom vijeću FSR-a Primorsko-Istarskom - Majke Božje Trsatske, vršeći službe tajnice, blagajnice i vijećnice. Naše obiteljsko bratstvo doživljavala je kao svoju obitelj kod kuće, te mu s takvom predanošću i ljubavlju služila, a i danas je aktivna u ovoj svojoj, proširenoj, obitelji.
U radu našeg mjesnog bratstva, u našoj zajednici FSR-a, uglavnom se pozornost posvećivala: duhovnom i obiteljskom životu, apostolskom radu, brizi za pomladak, organiziranju naših susreta, organiziranju hodošašća; brizi o štampi i našim trećoredskim nastupima. 11
Tim putem se nastavilo i kroz razdoblje demokratskih promjena i nakon domovinskog rata.
Naša zajednica je uvijek veliku važnost pridavala duhovnom životu, pojedinačnom ili zajedničkom. Posebna briga oko naše duhovne formacija spadala je na naše duhovne asistente.
Kroz dugo razdoblje, od 1958. – 1979. god., naš osnivač o. Krsto Marinov vršio je službe, upravitelja, predsjednika, voditelja i bio je naš prvi duhovni asistent. Naslijedili su ga sljedeći naši duhovni asistenti:
o. Klement Sršen 1979. -1992.; o. Vlado Jajalo 1992. – 1994.; o. Aleksandar Longin kraće razdoblje u 1994. – 1995.; o. Ivo Peran 1995. (10 mj.) i 1996. (3 mj.); o. Damir Cvitić 1996.; o. Veselko Grubišić 1997. (10 mj.) – 2003.: o. Drago Ljevar 2003. – 2006.; o. Anselmo Stulić od 2006. do danas.
Svaki od njih, prema svojim mogućnostima i darovima dao je svoj doprinos našoj duhovnoj formaciji, obrađujući različite teme kroz razna predavanja, nagovore, propovjedi, duhovne vježbe, duhovne obnove, ali i na druge načine u mnogim prigodama i susretima.
S radošću i ponosom, ovom svečanom prigodom, možemo spomenuti da je pokrenut postupak za proglašenje blaženim i svetim za našeg nekadašnjeg duhovnog asistenta, blagopokojnoga fra Ivu Perana i također za blagopokojnog fra Franju Vlašića koji je bio naš Provincijski duhovni asistent, za kojeg smo već rekli da je pokrenuo naš list „Brat Franjo“ i zaslužan je za ponovno buđenje TR-a. Skupa sa našim osnivačem TR-a, sada imamo drage zagovornike u nebu.
Uzor našeg apostolata, sv. Franjo govorio je da nitko ne može biti prijatelj Isusa Krista ako mu na srcu nisu duše i potrebe onih koje je Krist toliko ljubio. Stoga su sestre i braća nastojali pomagati drugima: prije svega osobnim dobrim primjerom, također, riječju i djelom gdje je to bilo moguće.
Uz osobni apostolat djelovalo se i kroz naše grupe. 12 Još u vrijeme o. Krsta, na njegovu inicijativu, formirane su: karitativna, bolesnička i obiteljska grupa; a kasnije i grupa mladih bračnih parova koju je o. Krsto vodio uz pomoć naše s. Zinke koja je, uz organizaciju susreta, obrađivala i predstavljala teme o ulozi roditelja u odgoju svoje djece. Formiranjem tih grupa još davnih godina, o. Krsto je, na neki način, preteča današnjeg općeg crkvenog trenda da se u okviru župe osnivaju različite laičke grupe.
U našoj franjevačkoj zajednici, kroz sve ove godine vodila se je i briga o podmlatku, o uključivanju dobrih kršćana, novih snaga, spremnih na snažnije življenje Evanđelja.
Nakon višegodišnjeg zatišja, posebno nas raduje što nam se je upravo prigodom proslave ove naše obljetnice, pridružila grupa župljana i grupa mladih iz Frame koji ulaze u puno obiteljsko zajedništvo našeg mjesnog bratstva.
U svakoj obitelji, pa i u ovoj našoj široj obiteljskoj zajednici, bilo je uzleta i radosti, bilo je i stagniranja i žalosti; bude i nerazumijevanja, trzavica, pa, možda se nekad nekoga i povrijedi, jer smo samo slabi ljudi. Sve to stavljamo u ruke milosrdnog Boga.
Izdvojili smo neke bitne momente da bi dobili jednu sliku događanja i rada. Naravno, nemoguće je obuhvatiti sveukupan rad i događanja koja su se odvijala svih ovih godina. Tko bi mogao opisati razne susrete, posjete bolesnicima, staračkim domovima, karitativni rad u teškim vremenima nakon II. svj. rata, a na jedan poseban način prilikom domovinskog rata, mnoge žrtve i molitve, razgovore s obiteljima, mladima…osobito ono što se događalo u duši svakog pojedinca.
Ako smo nekoga ili nešto trebali spomenuti, a nismo, neka se ne žalosti; neka bude sigurna ili siguran da Bog neće zaboraviti ni jednu obrisanu suzu, ni malu riječ, ni najmanju gestu utjehe ili podrške, ni čašu vode koju je pružio potrebitom. Bog, znamo to iz Biblije, osobito voli male ljude i cijeni i ono najmanje djelo.
Zahvala
Ova naša zajednica je Božje djelo. Na katoličkim i franjevačkim temeljima, rasli smo sve ove godine. Hvala Bogu za ovo naše mjesno bratstvo. Pratila nas je i jačala milost Božja. Nastojmo i dalje rasti, pomagani našim duhovnim asistentom, molimo i dalje Boga da nas jača i prati svojom milošću. Na našem putu života zagovor sv. Franje pratio nas je sve ove godine. On će nas uz zagovor i pomoć BDM pratiti i nadalje. 13
Još jednom, zahvalni Bogu za našeg osnivača, blagopokojnog, o. Krsta, upućujemo veliko hvala našim prvim sestrama i ostalim sestrama MFO koje su istodobno i naše sestre i koje su bile i sada su srce naše zajednice.
Hvala svim našim duhovnim asistentima, svim našim služiteljicama, članovima svih uprava i vijeća, voditeljima svih grupa, svim članovima naše zajednice, svi smo mi sestre i braća FSR-a u okviru velike franjevačke obitelji – Franjevačkog reda koji obuhvaća sve zajednice te danas ukupno u svijetu ima 680 000 članova.14
Poslanje
Prilikom nedavne završne nacionalne proslave 800-te obljetnice franjevačkog reda, kardinal Bozanić je spomenuo kako je sv. Franjo često zno reći: „Počnimo braćo, služiti Gospodinu Bogu svome jer smo do sada malo što učinili“, 15 ili, kako je o. Krsto u istom duhu znao reći: „Sluge smo beskorisne, učinismo što bijasmo dužni učiniti.“ U tom duhu završavamo ovaj naš prikaz.
Započeli smo milošću, rasli smo potpomognuti milošću, nastavimo i dalje uz suradnju s milošću. Sve je ovo dar Božji, Božje djelo koje je u teškim prilikama raslo i razvijalo se pod Božjom zaštitom. Hvala Bogu za našu zajednicu i za svakog od nas. Gospodin je sv. Franji dao braću, a i nama je po njemu darovao sestre i braću.
Ta darovana baština koju smo primili i s kojom smo rasli, evo, stigla je i do naših mladih. Vi ste naš dar i naša nada. I svi smo dar jedni drugima i svi smo darovani Crkvi s kojom, utkani u njeno zajedništvo poslanja, skupa djelimo iste brige.16 U njegovanju osjećaja za crkvu i crkvenost na katoličkim temeljima na kojima je sazidana i odgajana ova naša zajednica, u radosnom i vedrom duhu: mira, dobra i poniznosti, prema našim mogućnostima, nastojmo uvijek spremno pomagati jedni drugima i svakom potrebitom.
Blaženi Alojzije Stepinac, također član FSR-a, jednom je prilikom promatrajući u svoje doba svijet ranjen razornim materijalizmom, a tako je vidimo i danas, uvidio: „…da za ozdravljenje prilika u ljudskom društvu ne može biti lijek lakomost pojedinca (…) nego samoodricanje, pobijanje nepravedne pohlepe“. 17 U tom istom, darovanom, skromnom duhu nastavimo i dalje ovo Božje djelo
„…ostanimo vjerni onom životnom putu kršćanske zajednice koja nosi oznaku asiškog sirimaha jer današnji život Kristu može povratiti samo: jednostavni, priprosti, siromašni i poslušni Galilejac.“ 18
M.B.
Pismeni i usmeni izvori:
1 Usp. Sestra IRENEJA, Vez jači od krvi, Rijeka, 1998., str. 15-16
2 Isto, str., 7-10; Usp. Marija ZEC, Svjetovni institut „Mala franjevačka obitelj“ u Rijeci, Diplomska radnja, Rijeka, 1999. str. 8-11
3 Isto, str., 11-13 (Šef Odjela za Crkvu, tzv. „Crveni biskup“, bio je Dušan Dekanić iz Baške Drage na otoku Krku)
4 Isto, str., 18-19
5 Isto., str., 25
6 Isto, str., 41
7 Usp., isto, str. 42-43
8 Isto., str. 44-46
9 Biskup Viktor BURIĆ, Kanonsko ovlaštenje broj 504/1958. god., Rijeka 15.12.1958., Biskupski ordinarijat, Rijeka, (Arhiva Mjesnog bratstva FSR-a Žuše sv. Nilole Tavelića – Rijeka)
10 Usp. Sestra IRENEJA, Nav. dj., str., 48
11 Usp. Marija ALTIN, Plan rada Franjevačke zajednice Župe sv. Nikole, Krnjevo, za radnu godinu 1979./80., Rijeka, 14.10.1979. (Arhiva mjesnog bratstva FSR-a Krnjevo, Sv. Nikola Tavelić, Rijeka)
12 Usp. Isto
13 O. Krsto MARINOV, Oproštaj s Franjevačkom zajednicom Krnjevo, Oproštajno pismo, Rijeka, blagdan sv. Franje, 1979. god. (Arhiva mjesnog bratstva FSR-a Krnjevo, Sv. Nikola Tavelić, Rijeka)
14 Fra Bonaventura DUDA, Uz 800, obljetnicu Franjevačkog reda, Brat Franjo, broj 4 od 2009. str. 14.
15 Usp. Josip BOZANIĆ, u homiliji euharistijskoga slavlja prigodom završne nacionalne proslave 800. obljetnice franjevačkoga reda koje je u zagrebačkoj prvostolnici predvodio u subotu 19. rujna 2009.
16 Usp. Isto
17 Završna proslava 800 godina franjevačkog reda, Brat Franjo, br. 5, 2009., str. 14-15.
18 O. Krsto MARINOV, navedeno pismo
Napomena:
Služio sam se podacima iz razgovora sa sestrama: Anom Ciceran, Marijom Altin, Radojkom Sušanj i Zinkom Brulc. Uz sve izvore, na neki način i u nekoj mjeri i sam sam bio svjedokom pa i sudionikom mnogih od opisanih događanja.
Ispravci:
Nakon pročitanog teksta, kao mala dopuna, u referat je na str. 6 dodana rečenica: …karitativni rad u teškim vremenima nakon II. svj. rata, a na jedan poseban način prilikom domovinskog rata,…; na str. 4, rečenica: “… započela je i vodila…“, zamijenjena je sa: „…započela je…“; i ispravljena je rečenica: „…za formaciju mladih…“, sa rečenicom: …izabrana kao prva učiteljica za odgoj.; na stranici 5 je godina 2005. ispravljena u 2006.; na str. 8 u napomeni, dodano je“ i Zinkom Brulc“.
Priredio: M. Brkić
Rijeka, studeni, 2009. godina
Proslava 50-te obljetnice Mjesnog bratstva FSR-a Župe sv. Nikole Tavelića na Krnjevu, Rijeka
Mjesno bratstvo Župe sv. Nikole Tavelića, Krnjevo – Rijeka, proslavilo je 50. godina svoga života i rada. Program slavlja je započeo daljnjom pripravom, trodnevnicom, prigodom proslave našeg zaštitnika sv. Nikole Tavelića. Pomno pripremljene i vrlo poticajne propovijedi održao je fra Dijego Deklić. Bliža priprava je započela u nedjelju 15.11.2009. Nakon večernje sv. mise, mladi iz Frame izveli su igrokaz iz života sv. Franje. Drugi dan je nakon mise uslijedilo klanjanje u znak zahvale, za 50 godina života i rada, za Božju milost, njegovu prisutnost i vodstvo kroz cijelo to vrijeme. Završno slavlje zlatne obljetnice obilježili smo 17. studenog, na blagdan sv. Elizabete. Nakon sv. krunice pročitan je prigodni referat iz života bratstva. U referatu, uz zahvalu Bogu za obilje milosti za djelo koje je blagopokojni fra Krsto Marinov uz Božju pomoć i sudjelovanje prvih sestara, pokrenuo davne 1958. god., istaknuto je teško ozračje i okruženje u kojem je osnovana i stvarana naša zajednica. Bila je to prigoda za zahvalu svim duhovnim asistentima, služiteljicama, članovima vijeća, voditeljima grupa i svim članovima našeg mjesnog bratstva. (Cjelovit tekst će biti dostupan na Internetu, na stranicama Samostana sv. Nikole Tavelića). Svečanu sv. misu predvodio je župnik, duhovni asistent mjesnog bratstva, fra Anselmo koji se je u propovijedi osvrnuo na život sv. Elizabete koji je ona, kao mlada žena, posvetila Bogu i siromasima, te je istaknuo da je takav život predanja Bogu i potrebitima uzor i poticaj i nama danas. U tom smislu veliki Božji dar nama i našoj zajednici su nove sestre i braća: prigodom tog euharistijskog slavlja devetero mladih iz Franjevačke mladeži zavjetovali su evanđeoski život u Franjevačkom svjetovnom redu.
Tom prigodom smo proslavili i 50 godina života i rada naših prvih sestara. To su: Ana Marija Ciceran, Marija Smoković, Elvira Žmak, Nada Jurković a Miranda Slavčić i Anita Bon zbog bolesti nisu mogle prisustvovati proslavi. Također, braća Ivica i Mate Kedžo, proslavili su 25 godina članstva u našoj zajednici.
Uz prisustvo počasne doživotne članice nacionalnog vijeća FSR-a, naše sestre Marije Altin i predstavnice mjesnog vijeća FSR-a, naše sestre Radojke Sušanj, služiteljica Elda Sinčić podjelila je našim novim, mladim članovima i našim jubilarcima prigodne poklone, umanjene replike križa iz sv. Damjana, u znak sjećanja na ovu svečanu prigodu. Sve križeve je kao unikate izradila naša sestra akademska umjetnica Edita Merle.
Nakon svete mise, uz čestitke jubilarcima i našim novim mladim sestrama i braći, u sali samostana nastavili smo proslavu u vedrom raspoloženju i pjesmi.
Zahvalni smo Bogu za obilje milosti kroz cijelo proteklo razdoblje. Osobito smo radosni zbog naših mladih koji su naša nada, ohrabrenje i poticaj cijeloj zajednici za budućnost.
M. Brkić
Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada, Svevišnji,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spomene ime…
…Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života.
Blaženi koji sve podnose s mirom
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom…
…Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu
u poniznosti velikoj.
... Razmišljajući u srcu kako zbog bolesti i slabosti tijela ne mogu osobno posjetiti pojedince, odlučio sam ovim pismom i po glasnicima iznijeti pred vas riječi Isusa Krista, koji je Riječ Očeva, i riječi Duha Svetoga koje su duh i život (Iv 6, 64).
Njemu koji je toliko podnio za nas, koji nam je toliko dobra pribavio i pribavljat će ubuduće, neka svako stvorenje na nebu, na zemlji, u moru i u bezdanima poda kao Bogu hvalu, slavu, čast i blagoslov (usp. Otk 5, 13), jer on je naša snaga i jakost; on je jedini dobar, jedini svevišnji, jedini svemogući, divan, slavan i jedini svet, dostojan hvale i blagoslovljen u beskonačne vijeke vjekova. Amen.
Sv. Franjo, II. Pismo vjernicima
Svoj svojoj braći u Provinciji, sestrama franjevkama raznih kongregacija, članovima FSR-a i FRAME, svim prijateljima i znancima koji su mi ovih tjedana blizu čestitam blagdan sv. Oca Franje i molim njegov zagovor.
Zahvalan i u molitvi s vama:
fra Damir
800. obljetnica utemeljenja Franjevačkog reda
Poticaj za pomlađivanje franjevačkog ideala
Svetište Majke Božje Trsatske u nedjelju 26. travnja od jutra
je živjelo u slavljeničkom ozračju. Franjevačke obitelji proslavile su 800.
obljetnicu utemeljenja Franjevačkoga reda. S obzirom da su franjevci čuvari
Svetišta Majke Božje na Trsatu središnja je proslava visoke obljetnice u
Riječkoj nadbiskupiji održana u ovom, u Hrvatskoj najstarijem, Marijanskom
svetištu. Svečano euharistijsko slavlje u trsatskoj bazilici predvodio je
riječki nadbiskup Ivan Devčić koji je, govoreći o visokom jubileju, podsjetio na
doprinose koje su društvu dali franjevci i franjevke kao „..dubok trag
svjetlosti u našoj Crkvi..“. Sveti Franjo, kao niti ikoji drugi svetac, nije za
Crkvu samo povijesna osoba, rekao je riječki nadbiskup dodavši da naše sjećanje
treba biti crkveno sjećanje u kojemu sveci i njihove karizme žive i djeluju i
danas. Podsjećajući na život ovoga sveca i trenutke kada ni sv. Franjo nije
odmah u početku razumio što Gospodin od njega hoće, nadbiskup Devčić rekao je da
je i u današnje vrijeme potrebno moliti sv. Franju za milost prepoznavanja onoga
što Gospodin od nas očekuje. „Crkva uvijek ima potrebu za onima koji će na novi
način ispričati veličanstvenu priču o Isusu Kristu. Točnije, potrebni su joj oni
koji će svojim životom i svojim riječima znati stvoriti novu «kršćansku priču»,
prilagođenu senzibilitetu suvremenog čovjeka. Nije li to upravo zadatak koji vi,
učenici i sljedbenici sv. Franje, trebate osjetiti i prihvatiti kao svoj
današnji poziv, kao svoj današnji doprinos i pomoć Crkvi u ovim vremenima?“
zaključio je propovjednik. Uoči euharistijskoga slavlja u Patoralnome centru,
Auli pape Ivana Pavla II. trsatska Frama, FSR u suradnji s trsatskim franjevcima
priredili su prigodni program nakon kojega su se u procesiji uputili u crkvu
Majke Božje Trsatke.
Proslavi visokog jubileja odazvali su se svećenici Riječke nadbiskupije te
brojni franjevci među kojima i fra Josip Sopta, provincijal Franjevačke
provincije sv. Jeronima te fra Željko Železnjak, provincijalni ministar Hrvatske
franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda. Obraćajući se mnogobrojnim
vjernicima koji su ispunili trsatsku baziliku, fra Železnjak je podsjetio na
daleku 1209. godinu kada je papa Inocent III. svojim usmenim odobrenjem pravila
franjevačkom pokretu otvorio vrata za osnivanje međunarodnog pokreta. „Da nije
bilo tog papinog dopuštenja, franjevaštvo bi i dalje ostalo u malim okvirima
Assiza.“, rekao je fra Železnjak dodavši kako je papino dopuštenje omogućilo
nastanak triju franjevačkih redova: Red male braće, klarisa te Treći red koji se
kasnije razvio u svjetovni i samostanski ogranak. Proslava visokog jubileja
prigoda je za sjećanje na prošlost, sadašnjost ali i priprava za budućnost. Ona
je poticaj za pomlađivanje franjevačkog ideala kojim su se kroz 800. godina
povijesti toliki nadahnjivali i nadahnjuju svoj život i danas, rekao je
provincijal Železnjak. Uoči svete mise u trsatskoj bazilici postavljen je križ
svetog Damjana na kojega je upozorio i provincijal rekavši da je to križ u kojem
se prepoznaje iskustvo obraćenja i poziva mladog Franje Asiškoga pred kojim je
on otkrio svoju pripadnost Bogu i Crkvi. „Tako i nama ovaj križ želi biti poziv
na promišljanje i akciju.“, poručio je provincijalni ministar Hrvatske
franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda.
Helena Anušić
SVETODAMJANSKI KRIŽ
Ikona simbolizira Krista kao «Alfu» i «Omegu» , centar povijesti. Bogata je različitim osobama čije je misli lako «pročitati» iz njihova stava. Autor ikone pobrinuo se da je mogu čitati maleni (mi obični grešnici) – tko se ne prepoznaje u Mariji Magdaleni, stotniku, krvniku koji razapinje Isusa?
Isto tako i teolozi imaju pune ruke posla da iščitaju ikonu: - prvenstvo Kristovo, njegova svećenička odjeća prikazuje ga kao Velikog Svećenika i sl.
Krist je prikazan kao Uskrsli - pobjednik nad smrću i grijehom. Crna boja simbol zla (grijeha) pobijeđena je njegovom pobjedom. Ikona u nama stvara osjećaj (ambijent) radosti i pobjede uskrsnuća.
Franjevac (sin sv. Franje) trebao bi pobuditi još veću radoznalost prema ikoni kad sazna da je cijela inspirirana Evanđeljem po Ivanu.
Svetodamjanski križ potječe iz XII. st. Od jednog sirijskog monaha. Da je Ikona inspirirana Ivanovim Evanđeljem zaključujemo iz više razloga. Najuočljivija je kruna slave zamijenjena trnovom, a patnja i smrt nadjačane su slavom. («Oče, proslavi Sina svoga» Iv 17,1)
Sinoptici više govore o Kristovom boravku na zemlji i njegovu čovještvu dok Ivan više ulazi u misterij Krista, Riječi Božje. Ivan također u svome evanđelju spominje borbu Svijeta i Tame, što je vidljivo i na Ikoni – Isusovo tijelo je mnogo svjetlije od tamne pozadine i dominira Ikonom.
Crvena boja
Uokviruje cijelu ikonu – kao simbol ljubavi i koja pobjeđuje mrak i zlo.
Okvir
Okvir ikone izrađen je slikama školjaka. Za stare, one su svojom ljepotom i trajnošću (izdržljivošću) bile simbol vječnog neba. Time ova ikona predoznačuje da je inspirirana nebeskim misterijem. Okvir nije dovršen. Na dnu je otvoren i predstavlja ulaz. Na tom ulazu uočavamo osobe. Dvije je moguće razaznati dok su ostale vjerojatno izbrisane poljupcima i dodirima vjernika. Budući da su na povlaštenom mjestu sa svojim dušama već su u nebeskom kraljevstvu. Veliki Isusov lik nasred ikone predstavlja Drvo života u Svetom Gradu (Post 2,9, Otk 22,14.19), a osobe pod Isusovim rukama su živi plodovi (Ako zrno ne umre ne može donijeti ploda Iv 12, 24). Podnožje ikone je u obliku stijene (alegorija na Crkvu Božju – ti si Petar-Stijena... Mt 16,18).
Isusova kruna daje poseban ton cijeloj Ikoni. Ovdje se ne želi umanjiti Kristov misterij muke već nalazi smisao i dovršuje u slavi. To vidimo i po izrazima lica ostalih osoba na ikoni. Na kruni nalazimo linije u obliku križa koje uranjaju u svjetlost. Ova kruna s ucrtanim križem obuhvaća cijeli život Isusa Krista – njegovo poniženje(samouništenje) i uzvišenje. (Fil 2, 6-11) – Podsjeća nas da će svaka trnova kruna biti preobražena u krunu slave.
Vrlo je važno uočiti kako je Isus obučen, da uvidimo koju ulogu ima Isus na ovoj Ikoni. Perizoma (gaćice za svećenika (Izl 28,42)) sa zlatnim obrubom. Zlatni obrub se koristi za svećeničke odore. Vidimo da je prekratka. Prema liturgijskom propisu svećenik se ne mora penjati na stube kad pristupa oltaru da izbjegne bezobzirnost. To su jednostavne gaćice u egipatskom stilu (heb. – efod) no iznad svega predstavljaju Davida u funkciji svećenika. U Mt 12,4 Isus priznaje Davida kao svećenika.
U središtu Isusovih prsa uočavamo glavu neke osobe u tragovima filigrama. Ova osoba gotovo je vidljiva iz profila i zarotirana oko lijeve Isusove strane. To je Otac kojem Isus govori Kao što si ti, Oče, u meni...(Iv 17,21). Ispod Oca nalazi se krug. Za stare, krug je simbol vječnosti, jer nema početka ni kraja. U krugu možemo vidjeti iz profila i zaokrenuto oko lijeve Isusove, glavu neke druge osobe. Djelo koje se nalazi u krugu označuje njegovu vječnost. To je Vječna Riječ u svojoj prirodi predodređena u Isusu iz Nazareta. Na Isusovu čelu uočavamo goluba u obrušavanju (tumač Pisma) – to je Duh Sveti.
Ako dobro pogledamo, vidimo da su kruna slave i veo dosta prikriveni. Njihov sjaj je zamračen sjenom koja pokriva Isusov vrat. Kao što je Gospodnja slava zasjenila (prekrila oblakom šator pomirenja (Izl 24,16)), tako je sada prikrivena Isusovim čovještvom (mesom).
Širom otvorene oči predstavljaju ga živog, koji govori Ne bojte se...Ja sam Prvi i Posljednji, živi: bijah mrtav, a sada živim u vijeke vjekova (Otk 1,17-18). Oči su također dosta velike. Ova dispropozicija nam govori kako je On jedini vidio Oca, ali želi s nama podijeliti svoju viziju Oca. Otkriva nam i opominje nas da ga vidimo u Njemu Tko je vidio Mene, vidio je Oca (Iv 14,9). U njegovim očima također vidimo i dobrog Pastira koji bdije nad svojim ovcama. Isusov pogled nije uprt ni u nebo, ni na zemlju, već između neba i zemlje zato jer je Isus Krist posrednik ljudi. Veliki Svećenik koji prinosi sebe za nas.
Isusov vrat je robustan, kao i na većini ikona koje predstavljaju Isusa, pa čak i kao dijete. Robustan vrat je zato jer je Isus nakon Uskrsnuća dahnuo u svoje učenike i dao im svoga Duha. Grčka riječ soffia označava prvo stvaranje čovjeka. Da lakše zamislimo ovaj slučaj, pokušajmo zamisliti da je grijeh velika rana (smrtna rana) koja pritišće čovjeka vjekovima. Da ozdravimo, Isus daje svoga Duha apostolima. Sada možemo zamisliti kojom je snagom Isus dahnuo svoga Duha.
Rane na rukama, nogama i rebrima sada su izvori iz kojih se obilno izlijeva krv Jaganjca Božjega. Vidimo 2 anđela koji neprestano gledaju u rane na rukama. Ostali anđeli izražavaju čuđenje pred razlijevanjem krvi iz Jedinorođenca.
Autor ove ikone inzistira na prepoznavanju tih osoba što vidimo i po nazivima ispod njih. (Marija, Ivan, Marija Magdalena, Marija majka Jakovljeva i stotnik) ovdje opet naziremo Ivana (Iv 17,24) Oče, želim da svi koje si mi dao budu sa mnom da gledaju moju slavu. Po autorovu izboru svijetlih boja kojom su uslikani, vidimo da su uronjeni u svjetlost, tj. slavu-postali su simbol svjetla (Iv 12,36). Svaka osoba ima vlastiti stav, ali ne zato da se istakne svetost svakog pojedinačno već Krist-sve u svima (Kol 3, 11). No svi imaju zajedničke crte: velike oči, mala usta, ovalno lice, isto kao i kod Isusa – Načinimo čovjeka na našu sliku...(Post 1,26)
Marija se nalazi na krajnje desnoj strani. Na istoku je to počasno mjesto. Zdesna ti je kraljica u zlatu Ofirskom (Ps 45,10). Marija je u blizini i neprestano osluškuje riječi Gospodnje Ženo evo ti sina (Iv 19,26)
Marija izražava svoje divljenje primaknutom lijevom rukom svojim ustima. To je gesta koja se spominje i u Bibliji:
Job 29,9: Kad sam na vrata gradska izlazio...Razgovor bi
prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali.
Job 21,5: Pogledajte na me: užas će vas spopasti,
rukom svojom će te zakloniti usta.
Mudr 8,12: Čekat će me kad budem šutio i slušat će me
kad prozborim, ako se odulji govor moj, držat će
ruku na svojim ustima.
Marijin izraz lica podsjeća nas na pozdrav anđela Gabrijela Raduj se, Marijo (Lk 1,28). Na ikoni , ona je jedina (uz Isusa u medaljonu) sa smiješkom na ustima. S desnom rukom pokazuje na Isusa. Ova gesta pokazuje, ne samo da je Isus središte njezina razgovora s Ivanom već da je Isus punina života za oboje. Gesta daje naslutiti kao da nam Marija želi ponoviti ono sa svadbe u Kani Učinite sve što vam kaže (Iv 2,5)
Odjeća u Bibliji obično otkriva istinsku dubinu osobe. Vidimo da Marija nosi širok bijeli plašt koji izražava njezinu nutrinu. Ovaj plašt ima trostruki značaj:
· Tako će pobjednik biti odjeven u bijele haljine (Otk 3,5)
· Žena koja satire zmiji glavu (Post 3,15)
· Odjeća ubjeljena u krvi Jaganjčevoj (Otk 7,14)
Na bijelom plaštu vidimo niz mnoštva dragog kamenja što simbolizira darove Duha Svetoga (usp. Ez 28,13; Iz 61, 10). Marija je cijela prekrivena tim dragim kamenjem što nas podsjeća na Gabrijelov pozdrav Zdravo Milosti puna (Lk 1,28). Ispod tog plašta ima tamnocrvenu haljinu koja simbolizira ljubav (pažnju), napunjenu osobitom snagom. Ova boja pristaje ženi koja je cijeloga života u svom srcu nosila mač bola i postala našom majkom u patnji. Ženo evo ti sina (Iv 19,26). Na kraju vidimo da Marija na sebi ima ljubičastu tuniku, što simbolizira da je Ona pravi kovčeg saveza koja sadrži utjelovljenu Riječ Očevu. U SZ-u je Prebivalište (gdje se nalazi kovčeg) bilo odijeljeno, zavjesom različitih boja među kojima je ljubičasta na prvom mjestu (Izl 26,1-4)
Na Ikoni, Ivan je smješten kraj Isusa, kao ljubljeni učenik na Posljednjoj Večeri (Iv 13,23). Ivan zaista zauzima posebno mjesto nježnosti između Isusa i Marije te pod ranjenim bokom iz kojeg izlazi krv i voda. Ivan predstavlja sve nas vjernike. Glavu je naklonio prema svojoj majci po Duhu. Njegova desna ruka usmjerena je prema Kristu (kao i Marijina) objektu njihova divljenja i nježnosti. Ivan je u crvenom plaštu što je simbol ljubavi prema Vječnoj Mudrosti. Ivan je onaj koji je pronašao Isusa-Mudrost. (Kao ljubljeni učenik – Ja ljubim one koji mene ljube i koji me traže – nalaze me (Izr 8,17)).
U blizini Isusa, s lijeve strane, nalazi se Marija Magdalena čime je izražena Riječ I posljednji bit će prvi (Lk 13,30). Njenom odjećom dominira žarko crvena boja koja je simbol ljubavi, jer Marija Magdalena je ona kojoj je Isus rekao ...jer ljubljaše mnogo (Lk 7,47). Uočavamo da joj se glava dodiruje s glavom druge Marije što znači da, osim što razgovaraju dijele neku tajnu. Ruka joj je u položaju kao i kod BDM što znači da je u stavu divljenja i čuđenja. Razlog čuđenju možda je nevjerojatna tajna koju je otkrila svojoj prijateljici Na svijetu bijah bludnica, a sada sam tako blizu svog Gospodina.
Ona je još jedna žena koja je ostala vjerna Isusu sve do Kalvarije. Predstavlja nas vjernike, koji iščekujemo ponovni dolazak Kristov. Gestikulacije rukama pokazuju beskrajno divljenje Isusu koji je njezinu prijateljicu oslobodio okova grijeha i 7 demona.
To je onaj kraljevski činovnik kojemu je Isus ozdravio sina na daljinu, kako čitamo u Iv 4,46. (I prigrli vjeru on i sav dom njegov) iznad njegova lijeva ramena vidimo njegova sina. Ako dobro pogledamo vidimo iza dječakove glave tri glave, odnosno tri čela., tri osobe koje predstavljaju sav dom Stotnikov. Najvjerojatnije mu nije stavio aureolu da sačuva mjesto za glavu sina. Vjera ovog čovjeka izražena je dvostruko:
· pogledom uperenim u Krista
· tri uzdignuta prsta desne ruke označavaju Trojstvo
Stotnik predstavlja vjernike koji su povjerovali nepoznavajući Boga Oca ni njegova Sina Isusa Krista već nadahnućem Duha Svetoga. U lijevoj ruci drži komad drveta.ovo može biti simbol sinagoge koju je dao izgraditi u Kafarnaumu prema Lk 7,5 ili se odnosi na odlomak prije tog događaja kad Isus govori Svaki čovjek koji sluša moje riječi i pretače ih u život sličan je onom koji gradi svoju kuću na stijeni. Dom njegov koji je povjerovao pravom i istinskom vjerom sličan je domu na stijeni.
Kraj BDM i Stotnika uočavamo dvije nepoznate osobe. Pošto onaj kraj Marije ima istu odoru kao i Stotnik zaključujemo da je rimljanin. Obojica imaju isti stav: savinuto koljeno, ruka na kuku i pogled prema Kristu. Osoba u plavom nije Rimljanin već bi mogao biti židov. Ove osobe predstavljaju one koji su naredili Isusovo smaknuće, rimljani i židovi, kako je pisano: Juda tada uze četu (rimljani) i stražare (židovi) koje su mu dali glavari svećenički i farizeji...(Iv 18,3). Ove osobe podsjećaju da je Isus smaknut krivnjom pogana i židova. Zašto ih je autor ikone prikazao tako malene? Jer je njihova uloga bila mala, jer nisu imali vlast nad Isusom i njegovim životom.
(Nitko mi ga ne može oduzeti, nego ga ja sam od sebe dajem (Iv 10,18)). Njihove oči uprte su u Isusa, jer je pisano Gledat će onoga koga su proboli (Iv 19,37). Kad Krist umrije, uvidješe da je Isus Sin Božji i njihove se oči otvore.
Kod Isusove lijeve noge, autor ikone naslikao je pijetla. Možda je to pijetao svetog Petra? Za stare, pijetao je bio simbol izlazećeg sunca. U ovom slučaju to Sunce je Isus. U NZ vidimo u Zaharijinom hvalospjevu ...Mlado Sunce s visine (Lk 1, 78).
Prepoznatljive su samo dvije osobe. Kako smo rekli, ostale su vjerojatno izbrisane dodirima i poljupcima vjernika. Nalaze se u prostoru ograđenom školjkama što znači da su u Kraljevstvu Nebeskom. Osim toga imaju krune, ali nisu u poziciji da vide Isusa. U Kraljevstvu su samo gornjim djelom, tj. nisu potpuno u nebu. Odgovaraju opisu apostola Pavla da smo putnici na ovoj zemlji On nas u Njemu, Sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred Njim (blizina Isusova) (Ef 1,4). Iz njihove pozicije ne može se vidjeti Isus kao što jest nego kao u zrcalu. (usp. 1Kor 13,12)
Na samom dnu ikone nalazi se jedna stijena pravokutnog oblika. Moguće da je ova stijena simbol autoriteta Pape? Prema Isusovim riječima Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve Kraljevstva i sve što god svežeš na zemlji bit će svezano na nebesima...(Mt 16,18).
Ako zamislimo da je cijela ikona Kraljevstvo Nebesko i da osobe na dnu ikone izgledaju kao da izlaze iz tog prostora koje izgleda kao stijena, logično je da ovu stijenu smatramo kao temelj Kristove građevine, tj. autoritet Petra tj. Pape. No ova stijena može imati i puno osobnije značenje kao npr. one Isusove riječi Tko dolazi k meni i sluša moje riječi i izvršava ih sličan je čovjeku koji gradi kuću na stijeni (Lk 6,47). Tako izvršene Božje riječi postaju temelj (stijena).
Iznad glave Isusove nalazi se nama dobro poznati natpis, na latinskom IĤS NAZARE REX IVDEORŪ. Ove riječi sažimlju cijeli Isusov život. Njegovo poniženje očitovano je silaskom s Nebeskih visina u kraj imenom Nazaret koji je bio omražen kraj Ima li što dobro da dolazi iz Nazareta? (Iv 1,46). Ovaj natpis sažima i sud što su ga ljudi svih vremena i svih krajeva dali Isusu. Ili ga gledamo tjelesnim očima i preziremo kao varalicu (usp. Mt 27,63), ili ga gledamo očima Duha i priznajemo kao Sina Božjega, Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa (usp. Iv 6,63). Ovaj natpis nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ili si vruć, ili si hladan...(Otk 3,15)
Medaljon na gornjem djelu ikone prikazuje Isusa koji, prema položaju tijela (savinuta noga), uzlazi na nebo. Uzlazi svom Ocu koji je postao i naš Otac (Iv 20,17). Njegova zlatna odjeća označava njegovu pobjedu i njegovo kraljevstvo. Na ramenu mu je crvena štola koja označava njegovu vlast, njegovu vladavinu u Ljubavi. U lijevoj ruci drži križ, predmet svoje pobjede. Ali sada je taj križ u zlatu i postao je kraljevsko žezlo. Na Isusovu licu vidimo širok osmjeh - kako pjeva psalmista u Ps 45,8 – stoga Jahve, Bog tvoj, tebe pomaza uljem radosti... Anđeli okupljeni oko Gospodina odjeveni su u crvene i zlatne haljine kao i njihov Gospodin.
Na samom vrhu ikone u malom polukrugu nalazi se desna ruka u položaju blagoslivljanja. To je desnica Očeva. Njega nitko nikad ne vidje, ali nam se On sam otkriva u blagoslovu, a taj Očev blagoslov nije ništa drugo doli dar Duha Svetoga po zasluzi Isusove smrti, kako kaže Isus Bolje je za vas da ja odem, jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama. Odem li poslat ću ga k vama (Iv 16,7).
Priredio: Fra Andrija Bilokapić
IDI, FRANJO, POPORAVI MOJU KUĆU!
HOD KRIŽA SV. DAMJANA PO FRANJEVAČKIM CRKVAMA NAŠE NADBISKUPIJE:
Milosrdne sestre sv. Križa Sušak: 22. II.-1. III.
Crikvenica sv. Antun: 1. III.- 8. III.
Trsat – Svetište Majke Božje: 8. III.- 15. III.
Sv. Franjo - Pehlin: 15. III. – 22. III.
Rijeka-Sv. Nikola Tavelić 22. III.-29. III.
Rijeka Gospa Lurdska 29. III.-5. IV
SREDIŠNJA PROSLAVA ZA NADBISKUPIJU
Trsat, 26. travnja 2009.
Tumačenje Pravila FSR-a
Navedeno tumačenje možete skinuti ovdje:
SVJETOVNI INSTITUT:
Mala franjevačka obitelj
Svjetovni instituti su
laički stalež Bogu posvećenog života u svijetu. Njihove početke naziremo još
koncem 19. stoljeća, a procvat su doživjeli u 20. stoljeću. Danas u svijetu
postoji nekoliko stotina muških i ženskih svjetovnih instituta različitih
karizmi.
Od Crkve su službeno priznati 2. veljače 1947. godine apostolskom konstitucijom
“Provida Mater Ecclesia“ pape Pija XII. Motu proprio “Primo feliciter“ pobliže
definira specifičnost posvećene svjetovnosti, a uputa “Cum Sanctissimus“ tumači
primjenu oba dokumenta. 1983. godine svjetovni instituti nalaze svoje mjesto i u
novom Zakoniku Katoličke crkve. Upravo ove godine, na Dan posvećenog života 2.
veljače, navršilo se 60 godina od službenog priznanja ovog oblika posvete Bogu.
Sveti Otac Ivan Pavao II. je na svetkovinu Gospodinova Navještenja 1996. godine
izdao posinodalnu apostolsku pobudnicu “Vita Consecrata“, u kojoj ovim riječima
tumači svjetovne institute u Crkvi:
Svjetovni instituti su “ustanove čiji članovi kane živjeti posvećenje Bogu u
svijetu po zavjetovanju evanđeoskih savjeta u vremenitim strukturama, kako bi
tako bili kvasac mudrosti i svjedoci milosti u kulturnom, gospodarskom i
političkom životu. Kroz za njih svojstvenu sintezu svjetovnosti i posvećenja oni
kane unijeti u društvo nove sile Kristova kraljevstva, nastojeći iznutra
preobraziti svijet snagom Blaženstava. Na taj način, dok ih posvemašnja
pripadnost Bogu čini potpuno posvećenima njihovoj službi, njihovo djelovanje u
normalnim laičkim uvjetima pridonosi, pod djelovanjem Duha, evanđeoskom
oživljavanju svjetovne zbilje. Svjetovne ustanove tako pridonose, prema posebnoj
naravi svake od njih, prodornoj nazočnosti Crkve u društvu.“ (Vita Consecrata br.
10)
Povijesni pregled
'Mala franjevačka obitelj' je ženski svjetovni institut, papinskog prava. Nastao
je u Bresciji, u Italiji, godine 1929. Utemeljio ga je sluga Božji p. Ireneo
Mazzotti OFM,, zajedno sa sestrom Vincenzom Stroppa. Odatle se Institut brzo
širi po Italiji. Brojne sestre su sveto živjele svoje zvanje, a među njima
posebno mjesto zauzima službenica Božja s. Antonietta Lesino. S vremenom 'Mala
franjevačka obitelj' prelazi granice Italije. Danas Institut ima oko 700 svojih
članica raspršenih po Europi (Italija, Austrija, Hrvatska, Slovenija, Belgija,
Francuska, Španjolska, Portugal i Malta) te u Latinskoj i Srednjoj Americi
(Brazil, Čile, Gvatemala, Paragvaj i Meksiko) te u Kanadi.
Počeci 'Male franjevačke obitelji' u Hrvatskoj i Sloveniji sežu u 1958. godinu.
U župi sv. Nikole biskupa u Rijeci djelovao je p. Krsto Marinov, franjevac
Provincije sv. Jeronima iz Zadra. Bio je gorljivi pastoralni djelatnik i apostol
među mladima, usprkos teškim komunističkim vremenima. Mlade je odgajao u duhu
crkvenosti i podizao njihov pogled prema visokim kršćanskim idealima. Upućivao
ih je u vrednote kršćanskog očinstva i majčinstva, te duhovnog očinstva i
majčinstva u staležu posvete Bogu.
U takvom ozračju odgajale su se i prve sestre koje su se oduševile za posvetu
Bogu. Htjele su svoj život potpuno posvetiti Bogu, ali ne u redovništvu. Tražeći
Božje rasvjetljenje, ustrajno su molile zajedno sa svojim duhovnikom p. Krstom.
Po nadahnuću Duha Svetoga p. Krsto u župi osniva Treći Red. Unutar Trećeg Reda,
u potpunoj tajnosti, uz blagoslov mjesnog ordinarija i svoga provincijala,
ustanovio je udrugu “Zaručnice siromašnog Krista“. Sestre su zajedno s ostalim
trećorecima djelovale u pastoralu župe i trudile se oko osobnoga duhovnog života
i teološke formacije. Njihovo djelovanje je bilo franjevački jednostavno,
radosno, zanosno, a napajalo se na koljenima pred euharistijskim Kristom. Svoj
život, zalaganje i osobe s kojima su apostolski radile povjeravale su brizi
Blažene Djevice Marije i osjećale su njezinu trajnu pomoć i zaštitu.
Na ovaj način sestre su živjele svoju posvetu i Udruga je od 1958. do 1966.
godine narasla na broj od 12 sestara. Božjom providnošću i posredstvom p.
Berarda Barčića OFM, generalnog definitora Reda Male braće u Rimu, 1966. godine
sestre doznaju za postojanje svjetovnog instituta “Piccola Famiglia Francescana“
u Italiji. Upoznavši karizmu tog Instituta, ustanovljena je potpuna identičnost
duhovnosti i načina života. Na veliku radost svih, dvije identične obitelji,
koje je Bog podigao u dva različita naroda, 23. listopada 1966. godine u Rijeci,
u župi sv. Nikole biskupa sjedinile su se u jedno.
Danas ta zajednica broji 25 sestara, od kojih 22 žive u Hrvatskoj (Rijeka,
Pazin, Zagreb, Ilok i Split), a 3 sestre u Sloveniji (Ljubljana i Tolmin). Sve
zajedno sačinjavaju jednu Regiju sa sjedištem u Rijeci.
Glavne oznake Male franjevačke obitelji
Ljubav, poniznost, savršena radost i mrtvljenje trebaju resiti sestre Instituta.
Utemeljitelji, p. Ireneo Mazzotti kao i p. Krsto Marinov, neumorno su poticali
sestre na trajni rast u navedenim krepostima.
Mala franjevačka obitelj: MALA, kćeri moje, jer vas poniznost mora držati
malenima da postanete dostojne kraljevstva nebeskoga; FRANJEVAČKA, jer poniznost
i sestrinska ljubav ujedinjene sa siromaštvom tvore značajnu oznaku našega
Serafskog Oca Svetog Franje; OBITELJ, jer morate učiniti da među vama kraljuje
prava istinska sestrinska ljubav (Iz pouka Utemeljitelja: “Vogliatevi bene“,
str. 265).
Narav i svrha Male franjevačke obitelji
Pravilo života sestara Male franjevačke obitelji jest: “Opsluživati Evanđelje
Gospodina našega Isusa Krista po primjeru sv. Franje živeći u poslušnosti,
siromaštvu i čistoći, prema smjernicama Konstitucija“ (Konstitucije, čl. 2).
Mala franjevačka obitelj stavlja sebi za zadaću sljedeće svrhe: posvemašnje
posvećenje svojih članica Bogu, da teže za savršenom ljubavi posvemašnjim
zavjetovanjem evanđeoskih savjeta u svijetu; suobličenje Kristu prema načelima
franjevačke duhovnosti; postojano i velikodušno služenje Crkvi, punim
svjedočenjem života, opslužujući zavjete, te kršćanskim oživljavanjem i
usmjeravanjem zemaljskih stvarnosti, da bi učvrstile i proširile Kristovo
kraljevstvo na svim krajevima Zemlje; proširenje franjevačkog duha u svijetu;
aktivno sudjelovanje, osobito molitvom i žrtvom u posvećenju svećenika,
posvećenih osoba i svih članova triju franjevačkih redova“ (Konstitucije, čl.
3).
Sestre Male franjevačke obitelji žive usred svijeta, ne nose uniformu ni bilo
koji drugi vanjski znak koji bi ih izdvajao iz njihove sredine. Odijevaju se kao
i njihovi suvremenici srednjega društvenog sloja, uredno, dostojanstveno, ali
skromno - franjevački. Uzdržavaju se vlastitim radom u onom zanimanju za koje su
se osposobile. ako bi mogle bolje svjedočiti vjeru u svojoj sredini,
neprimjetno, neuočljivo, ali stvarno, kao kvasac u tijestu, sestre čuvaju
diskreciju o svojoj pripadnosti Institutu, te bez potrebe ne očituju svoja imena
u javnosti.
Zavjeti
Zavjet čistoće - “Treba cijeniti kao izvanredan dar milosti čistoću ´radi
Kraljevstva nebeskoga´ (Mt 19,12). Ona na poseban način oslobađa čovjekovo srce,
da se rasplamsa većom ljubavlju prema Bogu i svim ljudima. Zato je ona osobiti
znak nebeskih dobara...“ (P.C., 12). “Sa zavjetom čistoće sestra se obvezuje da
će živjeti ´s novog i posebnog naslova´ (L.G. 44) u savršenoj čistoći srca i
tijela te preuzima obvezu da neće sklapati ženidbu. Na taj način teži da se
očuva vjerna ljubavi Božjoj, te da ostane slobodna da se može velikodušno
darivati braći i biti proročki znak kraljevstva Božjega u svijetu“
(Konstitucije, čl. 9).
Zavjet siromaštva - “Siromaštvo se ima shvatiti kao sloboda od tereta i
sputavanja što ga bogatstvo nameće onome koji ga traži i posjeduje radi njega
samoga; ima se shvatiti kao ljubazno i praktično zanimanje za siromahe,
nevoljnike, gladne kojih u svijetu ima još nepregledno mnoštvo...“ (Iz govora
pape Pavla VI. Plenarnom vijeću OFM, 20. 11. 1974.). “Sa zavjetom siromaštva
sestra se obvezuje da će se upriličivati Kristu u ljubavi prema siromaštvu i
postaviti svoje nade u nebeska dobra, kako bi postala što slobodnija i
raspoloživija za služenje braći; i sačuvavši vlasništvo i upravljanje novcem,
kao i drugim materijalnim dobrima koje posjeduje, obvezuje se da će se njima
služiti ovisno i ograničeno, u skladu sa Konstitucijama i Direktorijem“
(Konstitucije, čl. 13).
Zavjet poslušnosti - “Krist... se ponizi... postavši poslušan do smrti, do smrti
na križu“ (Fil 2,8)... Neka imaju na umu da su se radi Boga odrekli vlastite
volje“ (Franjevački izvori, 101). “Sa zavjetom posluha sestra se obvezuje da će
se upriličavati Kristu poslušnome nastojeći da čitav njezin život bude ´žrtva
živa, sveta i ugodna Bogu´ (Rim 12,1) i neka nastoji slušati u duhu vjere -
aktivno i odgovorno - svoje poglavare prema propisima Konstitucija“
(Konstitucije, čl. 15).
Duhovni život
“Duša posvećena Bogu vrijedi onoliko koliko vrijedi njezina molitva“, često je
isticao sestrama utemeljitelj p. Ireneo Mazzotti. Sestra Male franjevačke
obitelji pozvana je živjeti intimno sjedinjenje s Bogom, u ćeliji vlastite duše,
usred svijeta - koji postaje njezin “samostan“. U tom “samostanu“ sestra gaji
snažni život pobožnosti u jedinstvu s Kristom i Crkvom nadahnjujući se na
vrelima kršćanske i franjevačke duhovnosti.
U rastu duhovnog života pomaže joj duhovni vođa i njezina zajednica koju ne
ujedinjuju kućni zidovi nego istinska sestrinska ljubav. Zato se zajednica
okuplja na česte susrete obiteljske i formativne naravi, na mjesečne duhovne
obnove, godišnje duhovne vježbe, hodočašća...
Odgoj
U svijetu koji je mjesto Božjeg prebivanja, u stvorenom i otkupljenom svijetu,
zajedno sa svim kršćanima sestra je izložena djelovanju “duha svijeta” o kome
piše sv. Ivan u 17. poglavlju svog Evanđelja. Tom “duhu svijeta“ sestra se
odupire nastojanjem oko trajnog obraćenja. Zato svjetovni instituti pridaju
izuzetnu važnost molitvi, duhovnom životu i odgoju sestara.
Nakon pripreme i primanja u Institut sestra se tri godine priprema na posvetu.
Daljnjih šest godina se priprema na konačno uključenje u Institut, a potom
slijedi hod trajne formacije, koji obuhvaća čitavi život sestre. Odgoj sestara
povjeren je centralnoj predsjednici sa njezinim vijećem, te regionalnoj
predsjednici i glavnoj sestri sa njihovim vijećima.
Duhovna asistencija
Mala franjevačka obitelj je od samih početaka tijesno povezana s Redom Male
Braće. S tim Redom održava sve one duhovne i moralne veze koje joj dopušta
položaj svjetovnog instituta. Duhovni asistenti zajedno s odgovornima u
Institutu i s njihovim vijećima, u čijem radu i sami sudjeluju, surađuju u
odgoju sestara i bdiju nad življenjem vjernosti karizmi u Institutu.
Apostolat
Prema Konstitucijama sestra, snagom svoga krštenja i svoje posvete u svijetu,
dužna je uvijek i svugdje promicati dobro oko sebe. Čitav njezin život, uz
poticaj ljubavi, mora se pretvoriti u apostolat i sva njezina apostolska
djelatnost mora biti prožeta evanđeoskim duhom i vjerna smjernicama Crkve.
Stoga je sestra pozvana: marljivo i stručno vršiti svoj posao (svoje zanimanje)
u duhu vjere i služenja; promicati i podržavati zdrave kulturne, društvene i
rekreativne pothvate; širiti franjevački duh primjerom i djelom; podržavati
pothvate i djela koja promiče Franjevački Red, osobito na polju apostolata
duhovnih zvanja i misija; velikodušno surađivati, prema svojim mogućnostima, u
pastoralu mjesne Crkve; žrtvovati se za djela milosrđa, tjelesna i duhovna,
posebno u odnosu prema siromasima i bolesnicima...
Od samih početaka u Institutu je trajno prisutna molitva i žrtva za posvećenje
svećenika i Bogu posvećenih osoba. Za razliku od redovničkih zajednica, koje se
bave određenom vrstom apostolata, svjetovni instituti su pozvani na svestrani
apostolat, svugdje i u svako doba.
Sestre hrvatske Regije se već dugi niz godina bave specifičnim apostolatom, a to
je okupljanje djevojaka raznih uzrasta na duhovne obnove i duhovne vježbe. U
posljednje vrijeme su usmjerene na maturantice, studentice i radnice koje su
pred životnim odlukama i izražavaju potrebu za mjesečnim duhovnim susretima u
ovoj vrevi života. Duhovni dio susreta, koji se sastoji od predavanja,
sakramenta pokore, sv. mise i euharistijskog klanjanja povjeravaju se svećeniku
franjevcu, a sestre animiraju susret.
Svaka od sestara je neizmjerno zahvalna Bogu za dar poziva. Uz njegovu pomoć
žele nastaviti radosno se suobličavati Kristu i svijetu donositi evanđeosku
radost i nadu za kojom toliko čezne.
Kontakt adresa:
Svjetovni institut Mala franjevačka obitelj
Petra Zrinskog 11
51000 RIJEKA
Tel/fax: 051 432 707
E-mail :
i.fabris@inet.hr
pripremile: sestre Male
franjevačke obitelji iz Rijeke
uređuje: Francisko Pavljuk,
e-mail: franciskopavljuk@net.hr
Tumačenje Pravila FSR-a (7.)
(Usp. isto, str. 54-56)
Čl. 5
Neka, zato, franjevački svjetovnjaci traže živu i djelotvornu Kristovu osobu u braći, u Svetom pismu, u Crkvi i u liturgijskim činima. Vjera sv. Franje, koja mu je nadahnula ove riječi: «Od sama Svevišnjega Sina Božjega ništa ne vidim tjelesnim očima u ovom svijetu osim njegova presvetog Tijela i predragocjene Krvi» - neka im to bude nadahnuće i putokaz u njihovu euharistijskom životu.
Živa i djelotvorna Kristova osoba
Sv. Franjo je posvuda vidio Isusa Krista: u drveću , u cvijeću, čak i u crvima, u vodi, u stijenama...sjetimo se njegove «Pjesme stvorova»
Povrh svega, a to je i prirodno, sv. Franjo je vidio Isusa Krista u braći ljudima, u Svetom pismu i u liturgiji.
Evanđelje, (Mt 25,3-46), nas opominje da ćemo biti suđeni upravo po tome kako smo gledali na braću i kako smo postupali s njima. Odnosno, ponajprije po tome kakav je bio odnos između muža i žene, zatim odnos roditelja prema djeci i djece prema roditeljima, pa sve do odnosa prema najnepoznatijem čovjeku, o čemu nam govori i zgoda o dobrom Samaritancu, koji je pomogao nepoznatom čovjeku koji je bio u nevolji i našao se na njegovom putu.
Isus nije otpisao ni zločinca na križu...sv. Franjo je uspio, prema legendi, ukrotiti «vuka»
Vidjeti Isusa Krista u siromahu, nepoznatom, pa i u nekom grešniku – zaista zahtjeva veliku vjeru. Potreban je veliki napor npr. da bi mogli vidjeti Kristovo lice u jednom «zločincu».
Ali i onda kad nam Bog postavlja teški cilj, ipak, trebamo nastojati da nam taj cilj, upravo zato jer ga Bog postavlja, bude mjera i pravilo našeg ponašanja, našeg vladanja. Poteškoće nisu ni sv. Franju spriječile da slijedi Krista.
Drugi vatikanski sabor kaže: «Samo svjetlom vjere i razmatranjem Božje riječi moći će uvijek i posvuda razaznati Boga u kojem ’živimo, mičemo se i jesmo’ (Dj 17,28)...vidjeti Krista u svim ljudima...» (AA 4,3.)
Na taj način slijedimo Krista i sv. Franju, postajemo savršeniji kršćani. To je ona Abrahamova vjera, velika vjera koju je imao i sv. Franjo pa je mogao u svojoj Oporuci napisati riječi koje su citirane i u našem čl. 5 o kojem govorimo:
«Od sama Svevišnjega Sina Božjega ništa ne vidim tjelesnim očima u ovom svijetu osim njegova presvetog Tijela i predragocjene Krvi.»
Dakle, sv. Franjo je očima vjere vidio Krista po svuda, a tjelesnim očima samo u euharistiji. Tu se govori o otajstvu Euharistije. (Ova je godina, godina Euharistije, i o njoj će biti još govora, posebno u čl. 8.) Ovdje se govor o Euharistiji odnosi na to da se vjera u Isusa Krista, Sina Božjega, i promatranje njegove žive i djelotvotne osobe u braći ljudima, mora usredotočiti i sjediniti u Euharistiji.
Drugim riječima, možemo reći da se Crkva stvara po euharistiji i ostvaruje u punini po zajednici koja slavi to veliko Otajstvo. Mnoga zrnca, Krist u euharistiji, sjedinjuje u jedan Kruh koji se opet djeli svima. Po euharistijskoj tajni mnogi postaju jedno s Kristom koji živi i djeluje u svima.
Možda se pojednostavnjeno može reći da našu vjeru, koja je dar, trebamo pretočiti u djela, u život, koji su također dar, i taj dar života u zahvalnosti trebamo prikazati Bogu.
Kalendar događanja Mjesnog bratstva FSR-a Krnjevo – Rijeka
Od IV – VI mjeseca 2005. godine
GODINA EUHARISTIJE
4.04.2005. – Bolesnička grupa i Vijeće bratstva u 20 sati
10.04.2005. – Mjesečni susret u 17 sati
17.04.2005. – Župni Susret bolesnika u 16 sati
28.04.2005. – Klanjanje, vodi FSZ-a
29.04.2005. – Sastanak Vijeća mjesnog bratstva u 19,30
8.05.2005. – Izbori u mjesnom bratstvu FSZ-e u 17 sati (Majčin dan)
21.05.2005. – Krizma u 10,30 sati
29.05.2005. – Prva pričest u 10,30 sati
4.06.2005. – Hodočašće Područnog bratstva FSZ-e u Ludbreg
18.06.2005. – Izlet Župnog zbora i Tavelića
Tumačenje Pravila FSR-a (6.)
(Usp. isto, str. 50-54)
Do sada smo razmatrali I. Poglavlje Pravila koje govori o velikoj franjevačkoj obitelji i FSR-u. Nastavljamo s II. Poglavljem u kojem se govori o Načinu života, tj. kako se trebaju vladati pripadnici FSR-a.
Sad ćemo pročitati čl. 4 o kojem ćemo govoriti.
Ovo je pravilo i život franjevačkih svjetovnjaka: opsluživati Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista po primjeru sv. Franje Asiškog, koji je Krista učinio nadahniteljem i središtem svoga života u odnosu prema Bogu i ljudima.
Krist, dar Očeve ljubavi, put je koji nas vodi k Ocu, istina u koju nas uvodi Duh Sveti, i život radi kojeg je došao da nam ga dade u izobilju.
Neka, k tome, franjevački svjetovnjaci nastoje često čitati Evanđelje; unoseći Evanđelje u život, i život u Evanđelje.
Sv.Franjo u svojoj Oporuci kaže: «Sam Svevišnji mi je objavio da moram živjeti po svetom Evanđelju.» (vidi: Oporuka sv. Franje, 17). Taj duh je sv. Franjo htio dati cijeloj franjevačkoj obitelji, i stoga, istim riječima počinju i Pravila Prvog i Drugog reda, (...opsluživati Evanđelje...)
To znači, svoje misli, djela i vladanje trebamo prosuđivati prema tome koliko su u skladu s Evanđeljem, odnosno, koliko su u skladu – sa Isusovim mislima, djelima i vladanjem. Istodobno, to je cilj koji je utisnut u bit franjevačke duhovnosti. Taj cilj je: nasljedovanje Isusa Krista, i to na izvanjski i unutarnji način.
U čl. 4 imamo naglasak na tri glagola: opsluživati, čitati i unositi. Pa ćemo o tome nešto reći.
1. Opsluživati Evanđelje po primjeru sv Franje
U Porcijunkuli je sv. Franjo čuo riječi iz Evanđelja, koje mu je jedan svećenik još malo bolje protumačio, i duh mu je bio prosvijetljen, te je shvatio kakav od sada pa unaprijed treba biti njegov život. Toma Čelanski piše da je sv. Franjo tada, «sav radostan u Duhu», uskliknuo: «To hoću, to tražim, to svim srcem želim činiti» (1,22). Želio je, dakle, život koji će biti ukorijenjen u Evanđelju koje će opsluživati, i to doslovno, i ispovijedati ga u čistoći i jednostavnosti srca. Evanđelje će sv. Franjo preporučivati više nego ijednu uredbu ili pravilo.
Vincenzo Frezza tumači što bi danas značilo opsluživati Evanđelje po primjeru sv. Franje:
Prije svega, čitati ga često, razmišljati i meditirati o njemu, tražiti savjet u Evanđelju, razgovarati i raspravljati o njemu; a to sve zato, kako bismo ga što vjernije ostvarili u životu.
Nadalje, pristajati uza nj i usvajati ga u jednostavnosti srca. (Reklo bi se, razmišljati i razgovarati da, ali ne previše sitničavo i računarski filozofirati).
Gledati na Evanđelje kao na mjesto u kojem se susrećemo s Isusom kao živim Evanđeljem.
Uzimati Evanđelje kao svoj svjetonazor, tj. kao pravilo, vodič i stil života.
Drugim riječima, radi se o tome da poput sv. Franje uzmemo Isusa kao nadahnitelja, uzor, snagu, i svrhu svoga života; da prožme sav naš život, jer on je, kako za sebe kaže, put istina i život.
2. Često čitati Evanđelja
Svaki dan bi trebali pročitati barem jedan odlomak iz Evanđelja. Također, i na našim sastancima, razgovorima, nagovorima, predavanjima, trebalo bi češće zajednički razmišljati o Evanđelju. Za to su dobre i Biblijske grupe i sl. Preporuča se poći od neke izreke, rečenice, i primijeniti je na jedan određeni događaj, na neki posao koji se obavlja; ili obrnuto, npr. događaje iz života (štrajk, izbori, neki aktualni film, neku aktualnu temu iz života...) nastojati razmotriti u svijetlu Evanđelja. (To bi, možda, unijelo malo više živosti na našim sastancima.)
3. Unositi Evanđelje u život i život u Evanđelje
Nije dovoljno samo čitati Evanđelje, ostati na teoriji, nego, Evanđelje i zapravo, cijeli duh Svetog pisma, trebamo živjeti. Sv. Ivan apostol (1 Iv 1, 1-8) piše: «Ono što smo čuli...vidjeli...i što su naše ruke opipale...») To, dakle što su apostoli iskusili, to propovijedaju...Tako i mi, nešto od onoga što piše u Bibliji, trebamo iskusiti, doživjeti. Kad to doživimo, doživljavamo, onda više shvaćamo, štoviše, možemo reći da znamo, da smo i mi iskusili te možemo svjedočiti, koliko nam riječi Svetog pisma rasvijetljuju put, koliko su istinite, koliko su vrijedne za život.
Divan primjer, kako se odnositi prema riječi Božjoj, imamo u sv. Franji. Toma Čelanski piše da je Franjo «imao duboko shvaćanje» Svetog pisma; da je «lako prelazio iz ljudskog znanja u božansko znanje, te da je čitajući Sveto pismo, više pronicao u nj poniznošću negoli preuzetnošću» (Isto, str.52)
Također, i Drugi vatikanski koncil preporuča neka: «Razne grupe i udruženja laika... ispituju metode i uspjehe svoga djelovanja u apostolatu i uspoređuju način svoga svakidašnjeg života s Evanđeljem.» (Isto, str.53-54)
Na kraju, ovo o čemu smo govorili, možemo sažeti, dakle: Trebamo po primjeru sv. Franje, opsluživati, čitati i unositi Evanđelje u život i obrnuto, uspoređivati, preispitivati naš život u svijetlu Evanđelja. Nasljedovati Isusa Krista, što je bit franjevačke duhovnosti.
Tumačenje Pravila FSR-a (5.)
Pravilo što ga je Crkva Potvrdila (Usp. Vincenzo Frezza, Evanđeoski način života, str. 47-49)
U okviru naših razmatranja o Pravilu FSR-a i njegovog tumačenja, došli smo do čl. 3 koji govori o Pravilu što ga je Crkva potvrdila. Sva su dosadašnja pravila dana FSR-u bila potvrđena od Crkve. Kroz povijest i razvitak Pravila spominje se da je preko 40 papa pohvalno govorilo o njemu, a dva sveopća sabora proglasila su ga «oblikom života posve suglasnim Evanđelju». Već iz toga proizlazi da je to dokumenat vrijedan pažnje i poštovanja.
(Pročitat ćemo čl. 3)
Čl. 3
Ovo Pravilo – poslije «Memoriale Propositi» (1221) i poslije pravila što su ih potvrdili pape Nikola IV. i Leon XIII – prilagođuje Franjevački svjetovni red potrebama i željama Crkve u izmijenjenim vremenskim prilikama. Tumačenje pravila pripada Svetoj stolici a primjenjivat će ga Generalne konstitucije i posebni statuti.
Tu se spominju nekoliko Pravila. Sjećamo se, u uvodu u tumačenje Pravila FSR-a, govorili smo o raznim pravilima FSR-a kroz povijest, i budući da su se mijenjali običaji, mentalitet i povijesne prilike bilo je potrebno odgovoriti novonastalim prilikama. Sjetimo se, mi smo to usporedili sa mijenjanjem, evoluiranjem broda.
Dakle, ta razna pravila, da ukratko ponovimo i usporedimo sa slikom iz povijesti pomorstva: «Pismo svim vjernicima» (da se poslužimo slikom: izdubljeni balvan, balvan je Evanđelje, odnosno važni dio Evanđelja, a sv. Franjo ga je izdubio, odnosno produbio), zatim «Memorijale» iz 1221. (drveni brod na vesla), zatim Pravilo pape Nikole IV koje traje praktično 600 godina (drveni brod na jedra), zatim Pravilo pape Leona XIII (parni brod), i na kraju današnje Pravilo (moderan prekooceanski brod), koje je 1978. odobrio papa Pavao VI a koje ima svrhu: Prilagoditi FSR zahtjevima novih vremena.
Zamislite da smo u današnjem vremenu ostali na drvenom brodu na vesla ili jedra ili na parnim brodovima. Kad bi, i kako, stigle mnoge količine raznih tehničkih proizvoda, hrane, danas npr. osobito nafte, iz udaljenih zemalja i kontinenata za milijune ljudi na nekom drugom kraju Zemlje. (Mi stariji se sjećamo kako je bilo kad nije bilo dovoljno nafte odnosno benzina, (par-nepar), automobile smo mogli voziti samo svaki drugi dan). Ali ljudi su pratili zahtjeve vremena i tako su napravili prekooceanske brodove da bi primjereno odgovorili tim novim zahtjevima.(Ali to ide do opasnih razmjera, danas, kod nas, aktualno pitanje opasnost od ekološke katastrofe ako se nafta izlije ili opasnost od tzv. balastnih voda...prosvjedi FSR-a)
Dakle svrha obnovljenog Pravila je: Prilagoditi FSR zahtjevima novih vremena. (ali u ravnoteži!)
Osobito poslije Drugog vatikanskog sabora, Crkva se pita je li njezino lice takvo kakva ga je želio Krist. I sve druge ustanove, mnogi redovi koji žive u Crkvi osjetili su potrebu mijenjanja vlastitog zakonodavstva, vraćanja na izvore i posadašnjenja, kako bi mogli suvremenim ljudima govoriti jezikom koji mogu oni razumjeti. (Nešto slično imamo danas u našoj zemlji koja je u tranziciji – svjedoci smo da se mijenjaju stotine zakona da bi se prilagodili novonastalim prilikama; također sadašnji primjer obnove vjerskog života u župama, uvođenje ŽPV-a i sl.) To se je osjetilo i u FSR-u. Bilo je potrebno i tu progovoriti danas razumljivim jezikom. Ako se prije 7 stoljeća zapovijed «činiti pokoru» izvršavala spavanjem u pećinama, kako je to i sv. Franjo činio, danas će, čini se, biti prikladnije vršiti je na neki drugi način, npr. strpljivim podnošenjem buke koja nas čini nervoznima...strpljivim vršenjem svakodnevnih tzv. malih dužnosti. A mnogi kažu da je ta svakodnevica najteža – svaki dan kuhati, čistiti, pospremati, učiti, moliti, raditi itd. Danas u vremenu kad se mnoge vrijednosti relativiziraju i kad je teško u eri posvemašnjeg liberalizma, razabrati što je dobro a što zlo, vršiti pokoru, zapravo, je već ako nastojiš normalno kršćanski živjeti.
Zato je bilo potrebno novo vino ulijevati u nove mjehove tj. uliti novi duh u novo Pravilo.
Tumačenje Pravila pripada Svetoj Stolici
Još na početku, kada smo započeli s ovim razmišljanjima, u uvodu, sjetimo se, naglasili smo da pravo tumačenja Pravila, zapravo, pripada Svetoj Stolici. To je pogotovo ako dođe do nekih nejasnoća ili dvojbi. Može doći i do novog tumačenja nekog izraza, upravo stoga što se u našem životu stalno mijenjaju okolnosti. Zamislite da se roditelji prema djeci uvijek ponašaju jednako, i ne uzimaju u obzir da djeca stalno rastu? Došlo bi do nerazumijevanja i nesporazuma. Zato i inače u životu potrebno je rasti svakoga dana, nositi se s novim vremenima koliko nam je moguće. Danas npr. svijet su preplavili mobiteli kompjuteri itd., sutra će toga biti još i više. Govori se o novoj pismenosti. Istodobno, javljaju se i nove opasnosti i napasti, pogotovo za mlade. No, trebamo si posvijestiti da npr., nožem možemo nekoga raniti, ali i rezati kruh. Tako i te sve nove tehnologije mogu nam donijeti zlo ili dobro, ovisno o tome kako se njima služimo. Za nas kršćane, one moraju biti, ne cilj nego, sredstvo kojim se služimo u dobre svrhe. Pa i Crkva preporuča da nastojimo proniknuti i čitati znakove vremena. Eto, budući da se mnogo toga u životu mijenja, Crkva je pridržala sebi pravo da tumači Pravilo u novim okolnostima.
Osim toga, znamo da je Pravilo temeljni dokument i, stoga, ne donosi detalje koji su nužno potrebni u životu. Usporedimo naše Pravilo s Biblijom. I Bibliju možemo gledati kao jedan temeljni dokument koji ne donosi sve detalje u životu; npr. Biblija ne govori ništa direktno o eutanaziji, abortusu, kloniranju i sličnim pitanjima koja su aktualna danas. Ali Crkva koja čuva Duh Biblije, preko svojih Crkvenih dokumenata progovara detaljnije o nekim suvremenim pitanjima. Tako, slično, imamo naše temeljno Pravilo, a o detaljima govore Konstitucije i statuti; a Crkva čuva Duh tog Pravila i kod nejasnoća i zapreka, bilo kod Biblije ili kod Pravila, potrebno je tumačenje Crkve. Stoga, budući da Crkva tumači Bibliju, i Evanđelje kao njen sastavni dio, logično je i normalno da tumači i Konstitucije koje je su skupa s Pravilom – jezgra Evanđelja.
Primjena u Konstitucijama i Statutima
Temeljni tekst Pravila mora se prenesti u drugi, pravni tekst u kojem će mnogi propisi biti jasnije izraženi. Tako mi imamo najnovije Konstitucije FSR-a koje su izdane da bi se lakše primjenilo Pravilo. Odobrio ih je papa Pavao VI. još 1978. god. a stupile su na snagu 8. rujna 1990. god. Ove su Konstitucije skup pravnih propisa, ali ne samo to, trebamo ih prihvatiti kao cjelinu iskustvenih uputa koje će nam pomoći da živimo pravilo u današnjoj povijesnoj uvjetovanosti i raznolikosti situacije sredine u kojoj se svako bratstvo nalazi, živi i djeluje. (usp. Pravilo i Generalne konstitucije FSR-a, str. 33-36)
Nadalje, postoje neke pojedinosti u propisima koje ne mogu biti određene ni u Generalnim konstitucijama jer su preopćenite ili Pravilo prepušta i povjerava njihovu primjenu pojedinim Statutima. Npr. čl. 23 Pravila prepušta pojedinim narodima da sami odrede dob kad se netko može zavjetovati, a to se može odrediti samo Statutima. Statute mogu imati franjevačke zajednice svih stupanja. Njima se popunjavaju prazni prostori koje je ostavila viša vlast.
Time smo završili I. Poglavlje Pravila koje govori o velikoj franjevačkoj obitelji i FSR-u. U II. Poglavlju se govori o Načinu života, tj. kako se trebaju vladati pripadnici FSR-a.
Tumačenje Pravila FSR-a (4.)
Pravilo što ga je Crkva Potvrdila (Usp. Vincenzo Frezza, Evanđeoski način života, str. 47-49)
U okviru naših razmatranja o Pravilu FSR-a i njegovog tumačenja, došli smo do čl. 3 koji govori o Pravilu što ga je Crkva potvrdila. Sva su dosadašnja pravila dana FSR-u bila potvrđena od Crkve. Kroz povijest i razvitak Pravila spominje se da je preko 40 papa pohvalno govorilo o njemu, a dva sveopća sabora proglasila su ga «oblikom života posve suglasnim Evanđelju». Već iz toga proizlazi da je to dokumenat vrijedan pažnje i poštovanja.
(Pročitat ćemo čl. 3)
Čl. 3
Ovo Pravilo – poslije «Memoriale Propositi» (1221) i poslije pravila što su ih potvrdili pape Nikola IV. i Leon XIII – prilagođuje Franjevački svjetovni red potrebama i željama Crkve u izmijenjenim vremenskim prilikama. Tumačenje pravila pripada Svetoj stolici a primjenjivat će ga Generalne konstitucije i posebni statuti.
Tu se spominju nekoliko Pravila. Sjećamo se, u uvodu u tumačenje Pravila FSR-a, govorili smo o raznim pravilima FSR-a kroz povijest, i budući da su se mijenjali običaji, mentalitet i povijesne prilike bilo je potrebno odgovoriti novonastalim prilikama. Sjetimo se, mi smo to usporedili sa mijenjanjem, evoluiranjem broda.
Dakle, ta razna pravila, da ukratko ponovimo i usporedimo sa slikom iz povijesti pomorstva: «Pismo svim vjernicima» (da se poslužimo slikom: izdubljeni balvan, balvan je Evanđelje, odnosno važni dio Evanđelja, a sv. Franjo ga je izdubio, odnosno produbio), zatim «Memorijale» iz 1221. (drveni brod na vesla), zatim Pravilo pape Nikole IV koje traje praktično 600 godina (drveni brod na jedra), zatim Pravilo pape Leona XIII (parni brod), i na kraju današnje Pravilo (moderan prekooceanski brod), koje je 1978. odobrio papa Pavao VI a koje ima svrhu: Prilagoditi FSR zahtjevima novih vremena.
Zamislite da smo u današnjem vremenu ostali na drvenom brodu na vesla ili jedra ili na parnim brodovima. Kad bi, i kako, stigle mnoge količine raznih tehničkih proizvoda, hrane, danas npr. osobito nafte, iz udaljenih zemalja i kontinenata za milijune ljudi na nekom drugom kraju Zemlje. (Mi stariji se sjećamo kako je bilo kad nije bilo dovoljno nafte odnosno benzina, (par-nepar), automobile smo mogli voziti samo svaki drugi dan). Ali ljudi su pratili zahtjeve vremena i tako su napravili prekooceanske brodove da bi primjereno odgovorili tim novim zahtjevima.(Ali to ide do opasnih razmjera, danas, kod nas, aktualno pitanje opasnost od ekološke katastrofe ako se nafta izlije ili opasnost od tzv. balastnih voda...prosvjedi FSR-a)
Dakle svrha obnovljenog Pravila je: Prilagoditi FSR zahtjevima novih vremena. (ali u ravnoteži!)
Osobito poslije Drugog vatikanskog sabora, Crkva se pita je li njezino lice takvo kakva ga je želio Krist. I sve druge ustanove, mnogi redovi koji žive u Crkvi osjetili su potrebu mijenjanja vlastitog zakonodavstva, vraćanja na izvore i posadašnjenja, kako bi mogli suvremenim ljudima govoriti jezikom koji mogu oni razumjeti. (Nešto slično imamo danas u našoj zemlji koja je u tranziciji – svjedoci smo da se mijenjaju stotine zakona da bi se prilagodili novonastalim prilikama; također sadašnji primjer obnove vjerskog života u župama, uvođenje ŽPV-a i sl.) To se je osjetilo i u FSR-u. Bilo je potrebno i tu progovoriti danas razumljivim jezikom. Ako se prije 7 stoljeća zapovijed «činiti pokoru» izvršavala spavanjem u pećinama, kako je to i sv. Franjo činio, danas će, čini se, biti prikladnije vršiti je na neki drugi način, npr. strpljivim podnošenjem buke koja nas čini nervoznima...strpljivim vršenjem svakodnevnih tzv. malih dužnosti. A mnogi kažu da je ta svakodnevica najteža – svaki dan kuhati, čistiti, pospremati, učiti, moliti, raditi itd. Danas u vremenu kad se mnoge vrijednosti relativiziraju i kad je teško u eri posvemašnjeg liberalizma, razabrati što je dobro a što zlo, vršiti pokoru, zapravo, je već ako nastojiš normalno kršćanski živjeti.
Zato je bilo potrebno novo vino ulijevati u nove mjehove tj. uliti novi duh u novo Pravilo.
Tumačenje Pravila pripada Svetoj Stolici
Još na početku, kada smo započeli s ovim razmišljanjima, u uvodu, sjetimo se, naglasili smo da pravo tumačenja Pravila, zapravo, pripada Svetoj Stolici. To je pogotovo ako dođe do nekih nejasnoća ili dvojbi. Može doći i do novog tumačenja nekog izraza, upravo stoga što se u našem životu stalno mijenjaju okolnosti. Zamislite da se roditelji prema djeci uvijek ponašaju jednako, i ne uzimaju u obzir da djeca stalno rastu? Došlo bi do nerazumijevanja i nesporazuma. Zato i inače u životu potrebno je rasti svakoga dana, nositi se s novim vremenima koliko nam je moguće. Danas npr. svijet su preplavili mobiteli kompjuteri itd., sutra će toga biti još i više. Govori se o novoj pismenosti. Istodobno, javljaju se i nove opasnosti i napasti, pogotovo za mlade. No, trebamo si posvijestiti da npr., nožem možemo nekoga raniti, ali i rezati kruh. Tako i te sve nove tehnologije mogu nam donijeti zlo ili dobro, ovisno o tome kako se njima služimo. Za nas kršćane, one moraju biti, ne cilj nego, sredstvo kojim se služimo u dobre svrhe. Pa i Crkva preporuča da nastojimo proniknuti i čitati znakove vremena. Eto, budući da se mnogo toga u životu mijenja, Crkva je pridržala sebi pravo da tumači Pravilo u novim okolnostima.
Osim toga, znamo da je Pravilo temeljni dokument i, stoga, ne donosi detalje koji su nužno potrebni u životu. Usporedimo naše Pravilo s Biblijom. I Bibliju možemo gledati kao jedan temeljni dokument koji ne donosi sve detalje u životu; npr. Biblija ne govori ništa direktno o eutanaziji, abortusu, kloniranju i sličnim pitanjima koja su aktualna danas. Ali Crkva koja čuva Duh Biblije, preko svojih Crkvenih dokumenata progovara detaljnije o nekim suvremenim pitanjima. Tako, slično, imamo naše temeljno Pravilo, a o detaljima govore Konstitucije i statuti; a Crkva čuva Duh tog Pravila i kod nejasnoća i zapreka, bilo kod Biblije ili kod Pravila, potrebno je tumačenje Crkve. Stoga, budući da Crkva tumači Bibliju, i Evanđelje kao njen sastavni dio, logično je i normalno da tumači i Konstitucije koje je su skupa s Pravilom – jezgra Evanđelja.
Primjena u Konstitucijama i Statutima
Temeljni tekst Pravila mora se prenesti u drugi, pravni tekst u kojem će mnogi propisi biti jasnije izraženi. Tako mi imamo najnovije Konstitucije FSR-a koje su izdane da bi se lakše primjenilo Pravilo. Odobrio ih je papa Pavao VI. još 1978. god. a stupile su na snagu 8. rujna 1990. god. Ove su Konstitucije skup pravnih propisa, ali ne samo to, trebamo ih prihvatiti kao cjelinu iskustvenih uputa koje će nam pomoći da živimo pravilo u današnjoj povijesnoj uvjetovanosti i raznolikosti situacije sredine u kojoj se svako bratstvo nalazi, živi i djeluje. (usp. Pravilo i Generalne konstitucije FSR-a, str. 33-36)
Nadalje, postoje neke pojedinosti u propisima koje ne mogu biti određene ni u Generalnim konstitucijama jer su preopćenite ili Pravilo prepušta i povjerava njihovu primjenu pojedinim Statutima. Npr. čl. 23 Pravila prepušta pojedinim narodima da sami odrede dob kad se netko može zavjetovati, a to se može odrediti samo Statutima. Statute mogu imati franjevačke zajednice svih stupanja. Njima se popunjavaju prazni prostori koje je ostavila viša vlast.
Time smo završili I. Poglavlje Pravila koje govori o velikoj franjevačkoj obitelji i FSR-u. U II. Poglavlju se govori o Načinu života, tj. kako se trebaju vladati pripadnici FSR-a.
DUHOVNA OBNOVA FSR-A NA KOŠLJUNU
Od samog nastajanja naše Župe a i ranije na ovom prostoru živi Mjesno bratstvo FSR-a. To mnogi znaju. Ono je uvijek pri ruci našoj župskoj crkvi i našem samostanu. Drugi pak naše Bratstvo FSR-a znaju samo iz obavijesti na nedjeljnim misama kad se spominju naši susreti i naše molitve.
Tako je krajem rujna na obavijestima bilo da je duhovna obnova za članove FSR-a od 1. do 3. listopada u samostanu , na otočiću Košljunu.
Krštenjem smo svi pozvani na duhovni život a mi u FSR-u i po našim obećanjima. Naše je temeljno opredjeljenje živjeti Evanđelje Isusa Krista po primjeru sv. Franje Asiškog a za to je potrebno trajno oblikovanje. Duhovna obnova produbljuje i proširuje nas franjevački poziv i trajno oblikovanje - formaciju. Duhovna obnova nam je svima potrebna, ona je naše duhovno osvježenje.
Na početku i ove naše radne godine je Vijeće Područnog bratstva "Majke Božje Trsatske ", organiziralo spomenutu duhovnu obnovu na koju su se odazvali članovi raznih Mjesnih bratstava FSR-a iz cijelog Područja primorsko-istarskog, od Pule preko Rijeke , s Krnjeva i Trsata , Križišća, Kraljevice, Crikvenice na naše otoke Krk, Cres, Lošinj do Raba. Pridružili su nam: se i neki simpatizeri FSR-a kojima je ovo bilo upoznavanje franjevačkog svjetovnog puta.
Tema ove duhovne obnove bila je Euharistija. To je neiscrpna tema koja je proglašenjem godine Euharistije aktualizirana. Duhovni voditelj bio je s Košljuna i ovu temu nam je posvijestio tako blisko i toplo.
Kad smo se od Punta brodićem otisnuli na otočić Košljun kao da smo se otisnuli od ovog svijeta. spremni da punim srcem, opet nađemo put do Boga gdje nas čeka mir u svim tjeskobama i ljutim nevoljama kako bi rekao naš župnik.
Dan smo kao i uvijek započeli jutarnjom molitvom iz Časoslova, predavanja su budila nove spoznaje, molitve nas jačale i sjedinjavale. Na Košljunu je uvijek poseban doživljaj molitva krunice oko otočića. Vrijeme trajanja krunice jednako je vremenu puta oko otočića. Pobožnost Križnog puta na otvorenom, u šumi, bila je prilagođena temi duhovne obnove i uzdrhtala svako prisutno srce.
Tamo smo uvijek svi svoji, braća i sestre u Kristu i sv. Franji, radosni i tihi. Posebno bogatstvo susreta bile u naše starije dvije sestre iz Mjesnog bratstva s Vrha na Krku. One su nam otpjevale molitvu sv. Franje u njihovom izvornom melosu. Opet su naša srca uzdrhtala a suze potekle. Ovom molitvom smo i zaključili našu duhovnu obnovu.
Zahvalni smo Bogu za ovu duhovnu obnovu, zahvalni smo na ovom divnom prostoru na kojem je održana još jedna duhovna obnova, doista dio našeg trajnog oblikovanja. Hvala, našem duhovnom voditelju, hvala, gvardijanu i drugim redovnicima, stanovnicima Košljuna koji se trude oko nas i godinama primaju raširenih ruku i velikog srca.
Pridružite nam se i vi koji čitate ove retke i upoznajte franjevaštvo i njegov duh.
Mjesno bratstvo FSR-a
na Krnjevu - Rijeka
PROSLAVA BLAGDANA SV. FRANE
Blagdan sv. Franje naša Franjevačka zajednica slavila je sv. Misu u 19 sati s večernjom. Nakon mise imali smo obred preminuća sv. Franje.
Iza misnog slavlja svi su pozivani na zakusku i dodjelu uspomena za 45 godina: Ani Bon, Annamariji Ciceran, Mariji Smoković, Elviri Žmak i Nadi Jurković. Za 25 godina primili su uspomene: Milan Brkić, Lidija Kučić, Zlata Koić, Albina Pavletić, Mariolina Zec, Bruno Zec, Đurđa /Šimun/ Baniček i Slavica Kedžo. Za 20 godina primili su uspomene Ivica Kedžo i Zlatko Kedžo.
14. X. imali smo VIJEĆE a 17. X. 2004. Susret FZ.
O, divne li pažnje Božje prema nama.
0, neshvatljive li ljubavi Očeve:
da roba otkupiš, Sina si predao.
O, zaista potrebna Adamova grijeha,
što ga smrt Kristova uništi.
O, sretne li krivice,
koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja.
Ova sveta uskrsna noć ništi grijehe, pere krivice,
i nevinost vraća palima a radost tužnima.
Noć je to koja nebesko sa zemaljskim,
božansko s ljudskim povezuje.
(Iz vazmenog hvalospjeva)
02.VELJAČE 2004.
MOJA RUKA U NJENOJ RUCI
Dok sam se uspinjala stepenicama, sa svojim sestricama Zdenkom i Aniticom na drugi kat Kliničkog bolničkog centra da bi stigla do sobe br, 56, grozničavo sam razmišljala; "O Bože, u kakvom ću stanju zateći sestru Eleonoru?" Bojala sam se tog susreta, kao i svakog susreta s bolesnikom do tada. Prvi sam je put vidjela i iznenadila sam se kad sam ugledala u bolničkom krevetu tako krhko i drago biće. Ležala je sklopljenih očiju i samo po nadimanju grudnog koša čovjek je mogao vidjeti da diše, daje živa. Oko njenog kreveta okupili su se njeni najmiliji, suprug Jure, njena djeca, rođaci. Prišli smo joj bliže, a suprug Jure ju je zamolio da otvori oči da pogleda tko ju je došao obići. Zbog prirode bolesti i lijekova kojih uzima po cijeli dan spava. Otvorila je svoje mile oči, a suprug joj je rekao: "Vidi Elconora, došle su te posjetiti naše trećorcdice." U njenim je očima nešto zasjalo, do tada su njene naizgled tužne oči odjednom postale vedre, imali smo osjećaj da iskre. Pojavio se osmjeh na njenom licu. Pružila sam joj moju hladnu ruku, a ona ju je prihvatila i dugo je moja ruka bila u njenoj ruci. Osjetila sam svu toplinu koja zrači iz ovog krhkog tijela. Tako me prodorno gledala svojim sanjivim očima, da sam imala osjećaj kao da me upija, kao da me želi zapamtiti i memorirati negdje duboku u svom sjećanju. Bila je sretna Što nas vidi. Tihim glasom nam je rekla daje za nju bila misa, da se za svih nas moli, da pozdravimo sve sestre i braću u našem bratstvu i da se za nju molimo. Svima je slala poljupce i svi smo osjetili njenu dobrotu i ljubav koja je iz nje dopirala do nas. Pomislila sam, Bože moj dragi odakle toj krhkoj ženici toliko snage, volje, ljubavi i dobrote za svih. Rasla je u bratstvu sa svojom obitelji i sa mnogo drugih obitelji iz bratstva. S glasom poput slavuja, svojom dobrotom i ljubavlju osvajala je svih. Shvatila sam koliko joj bratstvo znači i da su desetljeća provedenih u njemu satkana u njen život. Posjetom sestre Elvire drugi dan prisjetila se dugih pisama kojih joj je sestra Elvira slala na Beli opisivajući joj naše susrete u detalje i o Posjetom sestre Elvire drugi dan prisjetila se dugih pisama kojih joj je sestra Elvira slala na Beli opisivajući joj naše susrete u detalje i o tome ispričala gospođi koja leži U krevetu pored nje. Prisjetila se drugih stara koje su joj pišale i s kojima se viđala. Pri odlasku požalile smo joj brzi oporavak, puno strpljenja i dobre volje, puno nade u ozdravljenje uz Božji blagoslov.
Kad sam odlazila od sestre Eleonore nisam bila tužna, osjećala sam se bogatije zajedno iskustvo više. Nije nam trebala puno reći, jer je njenom šutnjom, izrazom očiju i ustiju sve rekla. Njene su oči govorile umjesto nje, njena su iskrena razmišljanja kristalno čista, njena pojava odraz su njenog vremena i življenja. U jednom sam momentu pomislila, pa ta će ženica, i ako joj se nešto i dogodi vječno živjeti u mislima i srcima sviju nas.
p.s.
U ovom momentu dok pišem o posjeti sestri Eleonori 27.01.2004. godi nazvala sam njenog supruga, koji se nalazio na Belom zbog nekih obaveza, te mi je rekao da ima naznaka poboljšanja, da će ako bude sve kako treba biti prebačena u Klinički bolnički centar na Sušaku zbog rehabilitacije, ali da sve prepušta dragom Bogu na volju, jer on najbolje zna što treba činiti, ovako je završio naš razgovor.
IZVJEŠĆE O BOLESNIM I NEMOĆNIM ČLANOVIMA MJESNOG BRATSTVA FSR-a NA KRNJEVU ZA MJESEC OŽUJAK 2004
Uoči susreta našeg mjesnog bratstva nazvala sam sve naše bolesne i nemoćne članove bratstva , te svima vama upućujem njihove srdačne pozdrave i iskrene čestitke povodom nadolazećeg nam blagdana USKRS-a.
Svaki moj poziv i razgovor s njima u meni izaziva radost i divljenje. Kako je lijepo kad vas netko zaista iskreno želi čuti i s vama podijeli radost i tugu. Svakoga nastojim izvijestiti o zbivanjima u bratstvu, jer bez obzira što ne mogu biti zajedno s nama i dijeliti s nama sve ono što se u bratstvu zbiva vole biti u toku zbivanja. Druženje s nama , da li to bilo na mjesečnim susretima ili duhovnoj obnovi ili hodočašću jako im nedostaje. Stoga naše druženje s njima u razgovoru ili molitvi pomaže im da to zajedništvo zajedno doživimo. Svi smo mi u njihovim mislima i molitvama, te se toplo preporučaju u molitvi i zahvaljuju na poklonjenoj im pažnji.
A sada nekoliko riječi o našim bolesnim i nemoćnim članovima i simpatizerima bratstva:
|
Sestra Carolina Altin:
|
Malo se bolje osjeća i polako se oporavlja od prehlade i upale mjehura. Sa svojom kćerkom Marijom bila je u toplicama i kaže da se poslije terapije osjeće mnogo bolje. |
|
Sestra Eleonora Bandera:
|
Razgovarala sam s našim bratom Jurom, suprugom sestre Eleonore i tom prilikom mi je rekao da nije dobro i da je stanje nepromjenjeno. Iako joj je lijeva strana oduzeta uspijeva malo micati prstima ruke i noge te prilikom masiranja osjeća jaku bol. Oko supruge pomaže mu nevjesta i sin koji žive također na Belom. Svih puno pozdravljaju i zahvaljuju svima na brizi. |
|
Sestra
Marija Buždon:
|
Kad sam čula njezin glas imala sam osjećaj da teško diše i da je u prsima guši. Rekla mi je da se ovih dana osjeća dosta loše. Kako svi znamo sestra Marija ima problema sa srcem i to loše stanje odraz je njene bolesti. Ali bez obzira na bolest dugo smo provele zajedno pričajući i sjećajući se lijepih i ugodnih trenutaka provedenih na Košljunu i našem bratstvu. S toplinom u srcu, kao da je to jučer bilo, sjećam se prvih druženja moje «naj» grupe baš s takvim uzorima kao što su bile sestra Marija i ostale sestre i braća poput njih. U bratstvu smo bile prihvaćene s puno ljubavi i razumjevanja. Na kraju našeg razgovora dala vas je svih puno pozdraviti. |
|
Sestra
Lucia Fabijanić:
|
Dosta je dobro. S obzirom da ovisi o našem prijevozu, u ovom momentu dok pišem ovo izvješće ne znam da li će moći doći, jer je sestra Elda koja je za to zadužena bolesna, ako ozdravi sestra Lucija će s njom svakako doći. |
|
Sestra
Barbara Horvat:
|
U razgovoru sa sestrom Barbarom rekla mi je da na nju loše djeluje ova promjena vremena. Osjeća nemoć i bolove u kostima, ali kaže da se da izdržati i sve pripisuje zubu vremena. |
|
Sestre
Nada i Mirni Jurković:
|
Borimo
se s bolešću svaka na svoj način, rekla mi je
sestra
Nada. Ako se bude bolje osjećala doći će svakako
na
susret, ali sestri Mirni je to dosta naporno, jer već samim odlaskom na
nedjeljnu misu za nju je to jako
puno.
|
|
Sestra
Elena Polak:
|
Sa sestrom Elenom se nisam uspjela čuti, ali sam se čula sa Milvijom njenom kćerkom koja mi je rekla da nije lošije od uobičajenog, uglavno uvijek standardno. |
|
Sestra
Romana Kos:
|
Sestra Romana kaže da se dosta dobro osjeća, ali kako znamo ona ima problema sa nogama zbog kojih se dosta teško kreće, ali se nada da će na naš susret bolesnika u travnju, kad bude malo toplije ipak moći doći. |
|
Sestra
Ema Soldatić:
|
Nakon dugo vremena osjeća se mrvicu bolje, iako ima svaku večer povišenu temperaturu i jako se brzo umara ipak svaki dan iziđe u šetnju na balkon, kako ona kaže. Još uvijek je pod antibioticima i nada se da će svaki dan biti bolje. |
|
Sestra Oliva Urbančić:
|
U razgovoru s njom rekla mije da je nekad lošije a a nekad malo bolje. Na susret će svakako doći, ako se bude dobro osjećala |
|
Sestra
Ljerka Turato:
|
Sestra Ljerka se osjeća dobro i upravo kad sam ju nazvala vratila se iz Omišlja. Na susret će doći zajedno sa našim sestrama koje stanuju u njezinoj blizini. |
Naši dugogodišnji simpatizeri gospođa Ana i gospodin Ivan Konestabo nisu dobro, ali kako je gospodin Ivan prošli put rekao nekako se krpaju. Na susret će svakako doći, ako im zdravlje to bude dozvolilo.
Elda Milevoj
Tumačenje Pravila FSR-a (1.)
Uvod
Ono što ću vam ja govoriti, već smo više puta u nekom obliku, više ili manje čuli. No kaže se da je ponavljanje majka znanja, pa neće biti zgorega da nešto opet čujemo i obnovimo, možda s malo drugačijeg kuta.
Pravo tumačenja Pravila, zapravo, pripada Svetoj Stolici i stoga ću najmanje govoriti ono što bih po svojoj pameti znao ili izmislio - gotovo ništa. Uglavnom ću se služiti raznim mislima koje sam čuo ili pročitao..., a ako i dodam nešto to će biti neki primjeri, sa svrhom da se bolje razumije bit.
Što imamo a da nismo primili? Malo toga! Mnogo toga dugujemo drugima, na kraju Bogu najviše, jer njegova milost i ljubav stoji iza svakog dobra, jer je najviše dobro sam Bog. Može se desiti da sam nešto krivo razumio ili krivo čuo, krivo pročitao, pa mogu, razumije se, u nečemu i pogriješiti ali zato ste vi tu da me ispravite, dopunite i da skupa dođemo bliže istini.
Trebalo bi govoriti o Pravilu FSR-a, pokušati ga tumačiti...
Ali najprije, čini mi se, bilo bi dobro odgovoriti: Zašto, zapravo, imamo Pravilo? Zatim protumačiti neke pojmove, i reći nešto kao uvod u tumačenje samog Pravila. Dakle, sve što danas kažem, to su uvodne misli, da bi bolje razumjeli o čemu govorimo kad se poslije Pravilo bude konkretnije tumačilo.
Sveti Franjo i njegovi prvi drugovi, svojim su primjerom i propovijedanjem u mnogim vjernicima svoga vremena probudili želju za evanđeoskijim načinom života. Mnogi su bili toliko oduševljeni da su se željeli odreći bračnoga života. Budući da ne bi bilo dobro da baš premnogi žive u celibatu, sv. Franjo se morao mnogo truditi da ih odvrati od toga. (Danas je npr. drugačija situacija – treba poticati na duhovna zvanja jer stagniraju, ali i brak je u krizi...)
Na kraju je sv. Franjo obećao tim ljudima dati neke upute pomoću kojih će moći postići svoj cilj, a da ipak ostanu u obiteljima i bave se svojim poslovima.
Prema današnjem općem mišljenju ove upute se nalaze u tzv. «Pismu svim vjernicima» o kojem će još biti riječi.
Te upute Franjo im je dao da bi, današnjim riječnikom rečeno: da bi, teoriju primjenili u praksu!
Svi znamo na primjer da je potrebno da se mi kršćani međusobno ljubimo. To je onako općenito teoretski rečeno i svatko to razumije ali u praksi je to drugačije.
Ali kad se kaže npr.: potrebno je pomoći siromahu ili potrebno je oprostiti uvredu, potrebno je pohoditi bolesnika, to su već malo jasnija i praktičnija načela koja ostvaruju ono kad u teoriji kažemo da se mi kršćani trebamo međusobno ljubiti.
Druga stvar je ta što mi svi kao ljudi nakon nekog vremena osjetimo zamor, pa nas pravilo podsjeća na ovu ili onu dužnost.
(npr. svi znamo da kao kršćani trebamo ići u crkvu na misu. Netko međutim shvati da treba ići u crkvu svakog Božića, netko ide i češće, pa i svakog Uskrsa i na Veliku Gospu, a mi znamo da nas Božje i crkvene zapovjedi podsjećaju da trebamo ići na misu svake nedjelje i na zapovijedane blagdane.)
Tako nas i naše pravilo, koje podupire autoritet Crkve, podsjeća na razna načela i propise, bilo duhovne ili organizacijske naravi, a sve to skupa pomaže nam da na praktičniji i nama bliži i jasniji način živimo evanđelje.
Sve ovo što je do sada rečeno ukratko je sadržano u našem najnovijem službenom nazivu, a to je: FSR. (Franjevački Svjetovni Red). (Te tri riječi:)
Franjevački: jer nastojimo ići putem savršenosti po primjeru i nauku sv. Franje. Vodi nas isti duh i zauzetost za život po evanđelju.
Svjetovni: Živimo u svijetu ostajući u svojim obiteljima, baveći se svojim poslovima u svjetovnim okolnostima.
Red: Mi nastojimo živjeti po evanđelju i propisima Crkve, a takav život nam približava Pravilo koje je poduprla Crkva koja nam time pomaže i osvjetljava put za postizanje sve većeg rasta u ljubavi.
I sve to u jednoj rečenici: pozvani smo, tamo gdje jesmo - živjeti Evanđelje na način svetog Franje.
Kroz povijest je FSR imao nekoliko pravila. Budući da su se mijenjali običaji, mentalitet i povijesne prilike bilo je potrebno odgovoriti novonastalim prilikama. (slika evolucije broda! Vidi na kraju!)
To je slično kao kad, na općem planu, Crkva (veliki brod!) sazivanjem Koncila nastoji odgovoriti novim zahtjevima vremena. Tako znamo da je kroz povijest Crkve bilo raznih koncila na kojima se nešto mijenjalo u skladu sa zahtjevima novih vremena. Zadnji veliki crkveni koncil bio je II Vatikanski koncil.
Slično je bilo i u FSR-u koji je tijekom vremena imao razna pravila.
Čini se da u strogom smislu riječi (u smislu zbirke propisa i načela), sv. Franjo nije pisao neko posebno pravilo za svjetovnjake. Međutim, smatra se da je u širem smislu, Pismo svim vjernicima, kraći oblik, koji mi danas imamo kao uvod u Pravilo FSR-a, naše najstarije Pravilo. Sada još spomenimo ostala Pravila kroz povijest:
To su Pravilo iz 1221. god. nazvano «Memorijale», koje je papa Grgur IX, inače veliki prijatelj sv. Franje, preradio 1228. godine.
Zatim Pravilo pape Nikole IV, koji je bio franjevac, iz 1228. godine. Ovo pravilo je praktično ostalo na snazi kroz punih 600 godina, sve do pape Leona XIII, koji je također volio FSR, i koji je odobrio 1883. zadnje pravilo prije ovog današnjeg. Budući da su slijedile velike promjene u crkvi i u svijetu, 1957. su izdane nove Konstitucije ali su se pokazale nedovoljnima jer je par godina kasnije sazvan Drugi vatikanski sabor i još za vrijeme ali i poslije Koncila, dozrelo je vrijeme i uvjerenje da se obnove Pravila.
Tako je 1966. godine započela obnova zakonodavstva FTR-a. Proces pripreme trajao je desetak godina. Kroz to vrijeme održani su mnogi sastanci na svim nivoima, dati su i razmotreni mnogi prijedlozi, primjedbe, dotjerivanja, da bi na kraju oci generali odobrili konačnu verziju teksta i podnijeli ga Svetoj Stolici koja ga je apostolskim pismom «Serafski Patrijarh» pape Pavla VI, dana 24. lipnja 1978. – odobrila. I tako imamo naše, današnje, Pravilo.
Dakle, ta razna pravila da ukratko ponovimo: «Pismo svim vjernicima» (da se poslužimo slikom: izdubljeni balvan, balvan je evanđelje, odnosno važni dio evanđelja, a sv. Franjo ga je izdubio, odnosno produbio), zatim «Memorijale» iz 1221. (drveni brod na vesla), zatim Pravilo pape Nikole IV koje traje praktično 600 godina (drveni brod na jedra), zatim Pravilo pape Leona XIII (parni brod), i na kraju današnje Pravilo (moderan prekooceanski brod), koje je 1978. odobrio papa Pavao VI a koje ima svrhu: Prilagoditi FSR zahtjevima novih vremena.
To su bile uvodne misli a slijedeći put ćemo započeti govoriti konkretno o današnjem Pravilu koje u Predgovoru ima «Pismo svim Vjernicima».
Tumačenje Pravila FSR-a (2.)
Zadnji put smo govorili o tome zašto imamo Pravilo i odgovorili ukratko: da bismo lakše, tamo gdje jesmo, a na to smo i pozvani - mogli živjeti Evanđelje na način svetog Franje.
I još smo govorili o raznim pravilima FSR-a, pa da ukratko ponovimo: «Pismo svim vjernicima» (sjetimo se usporedbe: izdubljeni balvan, balvan je odabrana građa iz Sv. Pisma koju je sv. Franjo izdubio, odnosno produbio), zatim, «Memorijale» iz 1221. (drveni brod na vesla), potom, Pravilo pape Nikole IV koje traje praktično 600 godina (drveni brod na jedra), zatim, Pravilo pape Leona XIII (parni brod), i na kraju današnje Pravilo (moderan prekooceanski brod), koje je 1978. odobrio papa Pavao VI a koje ima svrhu: Prilagoditi FSR zahtjevima novih vremena.
I tako smo došli do današnjeg Pravila. Zadnji put smo rekli da ćemo danas započeti govoriti o našem Pravilu koje u Predgovoru ima «Pismo svim vjernicima»
Dakle, od čega se sastoji današnje, obnovljeno Pravilo?
Od 3 glavna dijela: Najprije imamo predgovor, zatim Pravilo i na kraju završni blagoslov.
Sada ćemo nešto reći o predgovoru:
Predgovor
Rekli smo zadnji put da u strogom smislu riječi (u smislu zbirke propisa i načela), sv. Franjo nije pisao neko posebno pravilo za svjetovnjake. Međutim, smatra se da je u širem smislu, Pismo svim vjernicima, kraći oblik, koji mi danas imamo kao uvod u Pravilo FSR-a, naše najstarije Pravilo.
Nažalost, neki tekst propisa koji je napisao ili izrekao sv. Franjo za nas svjetovnjake – nemamo. Ali imamo tu zbirku misli i pouka nazvanu «Pismo svim vjernicima». Te misli i pouke, smatra se, sv. Franjo je držao kršćanima s kojima je bio duhovno povezan.
Imamo dvije verzije «Pisma svim vjernicima». Duži oblik, kažu stručnjaci, nije izvoran a kraći oblik bi po pravilima kritike bio od sv. Franje i već smo rekli, to je onaj koji mi danas imamo kao uvod u naše Pravilo. I još kažimo da taj kraći oblik ne nosi naslov «Pismo svim vjernicima» nego «Pobudnica sv. Franje pokorničkoj braći i sestrama».
(Da se opet poslužimo našom slikom iz povijesti pomorstva: kao što je modernom brodu dodan čamac za spašavanje tako je našem novom Pravilu, kao uvod, odnosno predgovor, dodan onaj Franjin čamac, rekao bih isto «za spašavanje», koji nosi naslov, rekli smo: «Pobudnica sv. Franje pokorničkoj braći i sestrama»)
Ova pobudnica podijeljena je na dva dijela: u prvom dijelu se obraća onima koji čine pokoru a u drugom dijelu onima koji ne čine pokoru. Ta je pobudnica karizmatična i preko nje nam zapravo govori Franjin duh i Duh Sveti. Stoga ćemo je se prisjetiti i pročitati! (vidi: Pravilo i Generalne konstitucije FSR-a, Zg., 1995. str. 17-19.)
Umjesto komentara pobudnice, kojeg zapravo i ne treba jer govori sama po sebi, kao zaključak sjetimo se zgode kad je Isus hodao po vodi i kad je pozvao Petra (pročitati: Mt 14,21-33).
Na riječ Isusovu: «Dođi!», Petar je zakoračio i počeo hodati po vodi, ali kad je spazio vjetar, preplašio se i počeo tonuti jer, kako mu je Isus rekao: «Malovjerni, zašto si posumnjao?» Dakle, Petar je posumnjao, nije vjerovao ili nije dovoljno vjerovao!
To je često i naša situacija: zakoračimo, povjerujemo, ali i posumnjamo i počnemo tonuti. To se može dogoditi općenito u vjerskom životu ali i s obzirom na naše Pravilo i naš poziv. Ako nekad posumnjamo u nas ili druge, u naš način života, izgubimo se ili slabo razumijemo, odnosno posumnjamo u put kojim idemo, te počnemo tonuti – sjetimo se jednog od čamaca za spašavanje, a to je upravo i ova Pobudnica koja je dodana kao Predgovor našem Pravilu.
Sv. Franjo je u šumi biblijskih tekstova pronašao ponajbolju građu, produbio je i od nje načinio čamac da možemo ploviti. Tu je možda izrečena ona bit koja je i najvažnija za naš život.
Sjećam se pokojni fra Ivo P., negdje godinu dana prija smrti na jednoj duhovnoj obnovi, ali i u osobnom razgovoru, znao je reći da se njegov život i razumijevanje cijele vjere i svega što u Bibliji piše, svodi otprilike na one riječi koje govore o tome kakvi smo prema bratu čovjeku... Druga strana iste medalje je naš odnos prema Bogu, to je povezano.
Drugim riječima, na neki način, uvjet da ispravno ljubimo naše bližnje je naša ljubav prema Bogu, a opet kako ljubimo Boga pokazujemo time kakav je naš odnos s bližnjima, tj. kako ljubimo ljude.
A što je ljubav Božja, Ivan u svojoj Prvoj Poslanici (1 Iv 5, 3-5) ovako, pišući, odgovara:
«Ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobjedi svijet: vjera naša. Ta tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji?»
Tako piše Ivan – vjerom pobjeđujemo!
Mi se možda pitamo kako drugi vjeruju, žive..., i možda nehotice uspoređujemo naše živote s drugima, ili prosuđujemo tuđe postupke... Međutim, ima jedna izreka koja kaže: Ako želiš promijeniti svijet, počni od samoga sebe! ; sjetimo se kako je gorušičino zrno sićušno..., a naraste veliko stablo...! ; vjera je , pogotovo u početku kao to vrlo malo gorušičino zrno!
(Npr. jedan je svećenik je htio osnovati red ali za vrijeme života nije imao ni jednog sljedbenika. Ipak je Crkva prepoznala njegovo djelo i nakon smrti je proglašen svecem...; ili tko bi rekao, u vrijeme kad je Isus skupa s razbojnicima završio na križu, da će uskrsnuti i da će oživjeti, rasti i širiti se kršćanska vjera...; ima mnogo takvih primjera...)
Potrebno je vjerovati i kada je teško, kada su oluje, kada pušu jaki vjetrovi!
I na kraju, sve to izrečeno i pročitano iz Pobudnice i iz Sv. Pisma, vjerujem, sv. Franjo je jako duboko shvatio i na neki način ta baština je stigla i do nas danas da se, u vrijeme oluje, kad počnemo tonuti, kad nam je vjera uzdrmana – ipak možemo uhvatiti za ruku koja će nas spasiti. Isus nam uvijek pruža ruku, pa i tako da u takvim trenucima možemo, «ući u lađu i vjetar će se smiriti» – to jest, ući u sebe tako da, možda, pročitamo tu Pobudnicu, razmatramo i razmišljamo o njoj, pustimo da nam ona govori, a ona će nam na jednostavan, jasan način, pomoći da raspršimo sumnje, da se skoncentriramo na ono bitno, i ne potonemo nego, u novom svijetlu, s novom nadom, ojačanom vjerom i obnovljenom ljubavlju, nastavimo i dalje hodati i ploviti morem života.
Danas smo govorili o «čamcu» tj. o predgovoru pravila, a slijedeći put ćemo početi govoriti o «brodu» odnosno o tekstu pravila.
MALI OSMJEH
Jeste li se danas nasmijali? Ne mislim samo: jeste li čuli neki dobar vic, nego: je li se na vašem licu pojavio osmijeh? Možda vam se to čini nebitnim, ali nije. Rekao bih da je osmijeh vrlo usko povezan sa samom bîti kršćanstva, a to je ljubav prema Bogu (svim srcem) i prema bližnjemu (kao prema sebi samome). Osmijeh je naime na licu vidljivi izraz zadovoljstva, sreće, smirenosti, nutarnje ravnoteže, gotovo blaženstva. Kad se nekomu obraćamo s osmijehom, priopćavamo mu svoju dobrohotnost i blagonaklonost, izražavamo dobrodošlicu i radost susreta, poklanjamo mu svoju pažnju. Ima li što nevinije od osmijeha maloga djeteta ili čarobnije od osmijeha voljene osobe? Čovjek se nekako puno ugodnije osjeća i kad ga konobar u restoranu ili prodavačica u trgovini dočekaju s osmijehom.
A tako smo često namrgođeni i neljubazni. Katkad bi samo mali smiješak i srdačan pozdrav prekinuo svađu ili otopio led šutnje među ljudima! Pa zašto smo onda tako škrti u darivanju nečega što nas čini ljepšima izvana i iznutra? Naravno da ne treba glumiti osmijeh i znam da su vremena teška, da svi imamo svojih briga i da je situacija daleko od one kakvu bismo željeli. Ali tim više bismo se trebali ponašati kao vjernici i imati pouzdanja u Boga: osmjehnuti se najprije Njemu i pristupiti Mu iskreno, a zatim svojim bližnjima, obitelji, onima s kojima zajedno slavimo nedjeljnu euharistiju i iščekujemo Božje rođenje. Upravo na misi ne bismo smjeli biti mrki i ukočeni, nego radosno slaviti, izmirivši se prethodno s braćom i sestrama, ne dopustivši da nas svladaju životne brige. Jer, kako reče psalmist: »Ja vjerujem i kada kažem: nesretan sam veoma.«
Pokušajmo se ovog došašća nasmiješiti barem jednoj osobi više nego dosad: možda je to mama ili tata, možda sin ili kći, muž ili žena, susjed ili kolega s posla. Ili možda onaj tko je pokraj nas na misi. Isus će nam uzvratiti, vjerujte. »Jer, što god učinite jednome od ovih najmanjih...«
Tumačenje Pravila FSR-a (3.)
Tekst Pravila
Tekst Pravila sastoji se od 3 poglavlja koja ukupno imaju 26 članova.
Prvo poglavlje govori o velikoj franjevačkoj obitelji u kojoj se nalazi i FSR.
Drugo poglavlje govori o načinu života FSR-a.
Treće poglavlje govori o životu zajednice tj. kako je organiziran život u FSR-u.
Na kraju je i završni blagoslov.
Danas ćemo započeti govoriti o Prvom poglavlju, ali najprije nekoliko općih načela o samom tekstu Pravila.
Tekst Pravila je praktičan i lagan za čitanje. U svakom članu koji sadrži neki propis, sadržana je i određena duhovna poruka. Sam tekst sadrži samo ono bitno. Pojedinosti su razrađene u Konstitucijama i Statutima. Samo Pravilo, koje, rekli smo, sadrži ono bitno, potrebno je kako bi FSR u cijelom svijetu imao jednu čvrstu okosnicu i kako bi sačuvao svoju fizionomiju.
Tekstovi i propisi u člancima Pravila, sami po sebi ne obvezuju pod grijeh, ali ih ne bi smjeli shvatiti samo kao neke obične pobude, već ih trebamo nastojati primjeniti u život. Možemo reći da ih trebamo nastojati shvatiti i kao duhovne poruke, od kojih su neke još možda kao sjemenke, ali koje trebaju u svima nama izrasti i donijeti dobre plodove.
Tekst Pravila, dakle, razdijeljen je na 3 poglavlja, i radi lakšeg snalaženja svako poglavlje razdijeljeno je na članove koji su označeni brojem.
Prvo poglavlje
Prvo poglavlje govori o velikoj franjevačkoj obitelji koja se na razne načine i u raznim oblicima očituje u Crkvi. Sve te franjevačke obitelji – među kojima je i naš FSR – imaju zajednički cilj, a to je, da zajedno rade na tome da karizma sv. Franje bude što djelotvornija u Božjem narodu.
Sada ćemo pročitati Čl. 1.
U tom članku imamo naglasak na duhovne obitelji u Crkvi, među kojima je i franjevačka obitelj.
Duhovne obitelji u Crkvi
Prvi dar koji se daje vjernicima je Duh Sveti. Na blagdan Duhova mi, zapravo, slavimo rođenje Crkve. Duh Sveti izgrađuje, oživljuje i sjedinjuje Crkvu u zajedništvu i služenju. Također Duh Sveti daje Crkvi razne druge darove. Neki od darova su i Duhovne obitelji, koje su veliko bogatstvo za Crkvu.
Bog od vremena do vremena, u svojoj Crkvi podiže ljude, svece, koji su kao svjetionici na hridini, znakovi dani nekom vremenu, što pokazuju put kojim treba ići. Takvi sveci, posebne osobnosti i obdareni izvanrednim darovima, obično su osnivači, začetnici, neke duhovne obitelji kojoj su utisnuli svoj osobiti pečat ili duhovnost. Tako su nastale mnoge duhovne obitelji koje se obično vežu, kao uz središte, uz velike redovničke zajednice. Tako su kroz povijest nastali: benediktinci, isusovci, franjevci, salezijanci, karmelićani i mnoge druge redovničke zajednice, uz koje se onda vežu duhovne obitelji. Duhovne obitelji su velika pomoć crkvi u svim vremenima, ali osobito u teškim vremenima. Svako vrijeme ima svoje specifičnosti i svoje teškoće, a duhovne obitelji su na neki način odgovor na te specifičnosti i teškoće.
Kao primjer: u današnje vrijeme koje je obilježeno velikim razlikama bogatih i siromašnih, sjetimo se, Bog se poslužio karizmom Majke Tereze i u Crkvi podigao novu redovničku zajednicu i duhovnu obitelj koja pomaže najsiromašnijima od onih koji su siromašni.
Evanđelje nas poziva da budemo «mudri po Duhu». Trebamo nastojati služiti jedni drugima, biti kao djeca. Jedan svećenik, franjevac, je rekao da su danas ljudi zaraženi ohološću - (npr. imam ljepši auto, više novaca, bolji stan, bolju kuću, više djece, moja su djeca pametnija, imam ljepšu ženu, bolji posao, višu školu, više znanja, bolje odijelo... i što sve ne?...Mogli bi dodati da smo ti ljudi svi mi, razumije se, netko više netko manje, jer, tko je bez grijeha? To sve mogu biti skliska područja i put u oholost – a put u oholost je put u smrt!
Taj spomenuti franjevac je naveo i jedan primjer iz života sv. Franje: «Tražite od mene recept sreće? Ne tražite od mene, kaže Franjo... Odgovor je u Evanđelju: Neka vas Duh Sveti pouči – svaki dan. Pođite putem služenja...(to nije lako ali, čini se, jedini odgovor, i danas, na zarazu oholosti).
Franjevačka obitelj
Među mnogobrojnim duhovnim obiteljima, Duh Sveti je u Crkvi podigao i obitelj sv. Franje Asiškoga.
Krist je pozvao Franju da obnovi njegovu Kuću, a to je Crkva. Bog mu je objavio da u toj Crkvi mora živjeti «po sv. Evanđelju», skupa s braćom koju mu je Gospodin dao. Tako je Franjo ustanovio Prvi red.
Sveta Klara je pod vodstvom sv. Franje osnovala Drugi red, red sestara koje su željele ići istim putem evanđeoske savršenosti, to su Klarise.
I na kraju, u vrijeme sv. Franje, mnogi muževi i žene bili su privučeni primjerima franjevačkog života i propovijedanja. Osjetili su se pozvani na evanđeoski pokornički život. Sv. Franjo je za njih pronašao stil života, takav, da su i dalje ostali u svojim kućama i zanimanjima. Tako je nastao «red pokorničke braće i sestara» koji se do nedavno nazivao Treći red, a danas se naziva FSR.
Tijekom više stoljeća, ova tri reda su se razgranala u razne ogranke. Danas postoji preko 200 ustanova, redovničkih i svjetovnih, koje sv. Franju smatraju utemeljiteljem i duhovnovnim vođom.
Svi ti raznoliki ogranci i oblici u franjevačkoj obitelji imaju isti ideal i isti duh, tj, jedan cilj kojem teže svi njeni članovi, a to je: da idu za Kristom stopama sv. Franje i tako uprisutnjuju i danas njegovu karizmu.
Naravno, kao i u svakoj obitelji, nemaju svi članovi iste odgovornosti i službe ali imamo razne darove, jedan ovakav drugi onakav, te se međusobno upotpunjujemo i odgovorni smo, svatko na svoj način, jedni za druge, za svagdašnji život i napredak cijele franjevačke obitelji.