Sv.Frane

NEDJELJNE SU MISE u 8,30 u 10 i u 19 sati

Svaki dan je misa u 7 i u 19 sati

Sveta ispovijed radnim danom od 8 do 9 i od 17,30 do 18,30 sati

Nedjeljom i blagdanom prije sv. Mise.

Služba časova (časoslov): svagdanom u sv. misi,

nedjeljom i svetkovinama Večernja u 18,30 sati.

Prve nedjelje u mjesecu sastanak s FSR-om sat vremena prije večernje mise

Euharistijsko klanjanje: u petak poslije Mise

Krunicu molimo svaki dan u 18,30 sati.

Utorak 7. II. Rikard, Držislav — molitva sv. Anti . Svakog utorka u našoj crkvi je molitva naših svećenika i vjernika: KRUNICOM ZA PRAVDU u 18,30 sati.

Srijeda 8 II. Jeronim, Emilijan. Svečana večernja u benediktinki u 18 sati.

Četvrtak 9. II. . Skolastika. Benediktinke imaju Misu u 7,30 i 18 sati (vidite plakat)

Subota 11. II . Gospa Lurdska—Dan bolesnika Sv. Mihovil slavi Misama u 7 u 8,30 u 10 i 18 sati

Za grijanje naše crkve primili smo ovaj tjedan 1.500 KN. Zahvaljujemo svima Vama koji nas pratite svojim molitvama i novčanom pomoći.

Potičemo Vas da pomognete prema svojim mogućnostima MISIJU, rad i djelovanje našeg fra Ilije Barišića. Unaprijed Vam hvala.

Proslava blagdana sv. Frane u nedjelju 4. listopada u zadarskoj crkvi sv. Frane u Zadru bila je u znaku zahvale za 800 godina franjevačke karizme stoljećima prisutne i u zadarskoj nadbiskupiji. Naime, jedina provincija čije je sjedište u Zadru je Franjevačka provincija sv. Jeronima, a jezgra hrvatske franjevačke provincije trećoredaca glagoljaša prije 550 godina nastala je baš u Zadru, u zajednici eremita Trećeg reda sv. Frane kod crkve sv. Ivana na Relji gdje su brinuli o gubavcima. Stoga je i svečano misno slavlje koje je na blagdan sv. Frane predvodio zadarski nadbiskup Ivan Prenđa okupilo franjevke i franjevce djelatne diljem zadarske nadbiskupije, a u Franjinom povijesnom samostanu i crkvi mons. Prenđa je toj velikoj crkvenoj obitelji čestitao njihov osamstoljetni jubilej. "Zahvalimo Bogu za sve plodove srca, uma i svetosti u 800 godina prisutnosti Franjine karizme u hrvatskom narodu. Čovjeka iz dobro stojeće obitelji Bog je uzeo za svog glasnika, ali i glasnika velikih stvarnosti u Crkvi, a to je svetost. Svetost Crkvi uvijek vraća autentični lik njenog utemeljitelja Krista: ljubav, vjeru i apostolat. Ako nestane ljubavi u Crkvi nestat će volje za mučeništvom, apostolatom i ljubavi potrebne svima da budu glasnici Crkve. Ta ljubav niče iz vjere, a vjera i ljubav niču iz obraćenja. To je bio Franjin život i poziv" rekao je mons. Prenđa, dodavši da je to veliko slavlje prigoda za ponovnim zastajanjem pred stoljećima i pogledom u ideale te velike redovničke obitelji. "Iznova sebi uputimo pitanje o življenju tog puta i ideala. Franjo je sav utopljen u Evanđelje, a Evađelje je utopljeno u Franjin život. Kad je Crkva u trenutku velikog izazova i početka novog tisućljeća grcala u nemoći i nemiru, Bog je iznenađujuće pokucao na Franjino srce. Crkva je postala mlaka, popustila je u revnosti opterećena ondašnjim feudalnim sistemom, tražeći ugled, snagu i pomoć svijeta. A zaboravila je da je temljeno nositi Evanđelje koje nosi spasenje čovjeku. Zato je krenula franjevačka karizma u brojnim obiteljima i smjerovima s velikim duhovnim plodovima i bogatstvom za cijelu Crkvu" rekao je mons. Prenđa.

Istaknuo je da su u Zadru djelovali i kapucini, dominikanci, isusovci, benediktinci, no franjevaštvo je neprestano stoljećima do danas prisutno u Zadru. Pokraj crkve sv. Frane u crkvi sv. Nikole je djelovao i samostan klarisa koje su kao i druge crkvene stvarnosti u Zadru nestale osvajačkim pohodom Napoleona. "Tko bi mogao izbrojiti sve dobro koje je po franjevcima Bog učinio u nadbiskupiji? Može li se Zadar zamisliti bez samostana sv. Frane i sv. Mihovila, dviju velikih ispovjedaonica grada? Taj dar je neizmjeran i Bogu hvala za taj izvrsni dar. Tko bi mogao reći što to u mjesnoj Crkvi znači za kraljevstvo Božje? Tko može izmjeriti sve učinke koje Bog po njihovom samozatajnom, upornom i trajnom radu čini za tolike duše i koliko su utjehe i nade pružili u život? Zadar se može nazvati gradom sv. Franje" rekao je nadbiskup zahvalivši znanim i neznanim franjevcima za stručni rad u znanosti, odgoju, kulturi, pastoralu i njihov doprinos rastu svetosti u Crkvi. "Crkva je uvijek iznova u sebi potrebna obnove, nove snage, nove revnosti, novog žara i zauzetosti za Evanđelje. Crkva je poslana biti kvasac, sol i svjetlo. Kad ona to nije, iznevjeruje se svom poslanju i nije na crti svog utemeljitelja. Produbimo svoju vjernost Gospodinu, zasjajmo novom svjetlošću, svježinom, radošću i žarom, nošeni Kristovim svećeništvom položenim u svećeništvo i redovničke zavjete" poručio je mons. Prenđa poželjevši franjevcima da budu izazov Crkvi i da se obnavlja u svetosti. Franjino prihvaćanje cjelovitosti Evanđelja poticaj je upitati se koliko mjesna Crkva prihvaća cjelovitost Evanđelja ili ga diše s vrškom pluća i malim učinkom, upozorio je mons. Prenđa. Pozvao je na obnovljenu vjernost i vlastitu svetost kako bi Crkva i danas bila kvasac i svjetlo čovjeku. "Evanđelje i Franjin život obvezuju. Molimo za sadašnje franjevke i franjevce da budu znak i izazov svojim životom. Neka ih Gospodin blagoslovi, umnoži i prožme svojom prisutnošću kako bi bili veliki znak Božje ljubavi" zaključio je nadbiskup Prenđa u propovijedi svečanog zahvalnog slavlja.

Povodom proslave osamstoljetnog jubileja postojanja, u crkvi sv. Frane u Zadru u petak 2. listopada održan je okrugli stol "Franjevci u Zadru" kojem je prethodilo misno slavlje koje je predvodio fra Miroslav Barun, gvardijan samostana sv. Mihovila. Susret je okupio mnoge laike, redovnice i redovnike franjevačke obitelji u Zadru. O značenju franjevaca općenito i Male braće za Zadar govorio je o. Josip Sopta, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru. Franjevci trećoredci u Zadru i drugi sljedbenici sv. Franje bila je tema izlaganja fra Petra Runje, franjevca trećoredca iz Krka, crkvenog povjesničara i proučavatelja starije franjevačke povijesti. Susret je završen slavom Bogu Franjinim hvalospjevom i molitvom za Međunarodni dan nenasilja.

Osobita vrijednost zadarskog franjevačkog samostana je u činjenici da ga je osnovao sam sv. Franjo koji je na putu za Svetu Zemlju 1212. g. boravio u Zadru. Prema franjevačkom autoru Gonzagi, otac Franjo je u Zadru uz pomoć građana osnovao prvi siromašni samostan koji je s vremenom postao poznat u cijelom redu. Veličini tog dara zadarski franjevci će zahvaliti i nadolazećom trogodišnjom pripremom do 2012. g. u proslavi Franjinog boravka u Zadru. Dokumenti iz 1235. g. spominju fra Siksta iz Brescie, provincijala u Dalmaciji. Već 1250. g. tadašnja provincija Sclavonia, kako se zvala, imala je 20 velikih samostana u kojima je živjelo i do 300 franjevaca, istaknuo je provincijal Sopta i podsjetio da je 1340. g. provincija imala 26 samostana raspodijeljenih u četiri manje upravne jedinice, kustodije, s kustosom na čelu. To su bile dubrovačka, splitsko-zadarska, rapska i istarska. U 15. st. te su kustodije formirale dvije provincije, dubrovačku i zadarsku koje se 1899. g. ujedinjuju u sadašnju provinciju sv. Jeronima. Ona danas u Hrvatskoj ima 21 kuću, 62 redovnika, šest bogoslova i dva kandidata. O. Sopta je podsjetio da je Franjo u Zadru stanovao uz crkvicu sv. Jeronima, sadašnju kapelu sv. Križa koja je bila vlasništvo benediktinki sv. Nikole. Uz nju je podignuta sadašnja Franjina bazilika. Franjo je, naime, nakon trogodišnje bolesti ozdravio opaticu samostana sv. Nikole, nakon čega je franjevcima darovan vrt za samostan a i benediktinke su prihvatile Regulu sv. Klare.

"Želimo služiti ovom narodu i biti s njim" poručio je provincijal Sopta i istaknuo da ih je Franjina karizma obvezala i dala brojne svjedoke, mučenike za vjeru i kandidate za oltar, poput fra Ive Perana, provincijala i poznatog glazbenika koji je dugo živio u Zadru. Devet članova njihove provincije poginuli su kao žrtve komunističkog progona nakon Drugog svjetskog rata, a brojni su bili zatvarani i proganjani. Iz njihovih škola i učilišta potječu brojni crkveni i društvene vođe, nacionalni preporoditelji, pisci, prirodoznanstvenici, arheolozi, skupljači narodnog blaga, teolozi, mistici. Spader Oktavije (Janković), biskup u Rimu, napisao je najstariju tiskanu povijest provincije koja je, uz sadašnji Kraj na Pašmanu, imala samostane i na Ugljanu, Pagu, Novigradu, Silbi i Podpragu na Velebitu. O. Sopta je istaknuo velike zasluge prvog franjevca izabranog za papu u 13. st.; to je papa Nikola IV., Jeronim Masci, koji je djelovao u zadarskom samostanu sv. Frane i osnovao školu. Radio je na jedinstvu Crkve, poticao misije, formirao Crkvu u Kini, slao misionare na Bliski Istok i Balkan. Potvrdio je i prvo pravilo Franjevačkog svjetovnog reda, dao uljepšati crkve sv. Ivana na Lateranu i Sv. Maria Maggiore, a zadarskom samostanu darovao je srebrni lik Gospe od Bezgrešnog začeća. Među drugim istaknutim članovima Provincije su i provincijali Sebastijan Dolci i Petar Lašić, znanstvenik Mijo Brlek, pisac Donat Fabijanić, povjesničar Franjo Jurić, minijaturist Bonaventura Razmilović, skladatelj Bernardin Sokol.

Dragocjenost samostana sv. Frane u Zadru je i Arhiv koji čuva knjige čak i iz 13. st. Odolio je svim povijesnim nedaćama i stranim posezanjima. U Arhivu je i knjiga iz 14. st. u kojoj se prvi put opisuje kako se rade boje za knjige. U njemu se nalazi preko 200 inkunabula, vrijedni pečati i više od stotinu pergamenata od kojih su mnogi pisani i rađeni u pozlati i temperi. Fra Petar Runje je podsjetio na nastanak Trećeg svjetovnog reda 1235. g. u Zadru. God. 1251. g. spominju se dva eremitska franjevca koja posreduju mir između ninskih i zadarskih benediktinaca. Kod kapelica sv. Križa, Lazara, Svetog Duha i sv. Ivana bili su nastanjeni gubavci koje su posluživali sljedbenici sv. Franje. U propovijedi misnog slavlja koje je prethodilo izlaganjima, fra Miroslav Barun je rekao da su sveci uvijek suvremeni, vrijeme ih ne može pregaziti. To je zato što su znali zauzeti pravo mjesto u vremenu u kojem im je Bog darovao život. Zato su postali proroci i miljokaz ne samo za svoju generaciju nego i za sve koji će poslije njih živjeti. U Bogu su vidjeli izvor svog postojanja i u njemu prepoznali cilj svog života. Bog je bio i krajnji razlog njihovog svetačkog života. "Svi su sveci imali istu životnu mudrost, ali su upotrebljavali različita sredstva u životu, prema darovima koje im je Bog dao. Franjina karizma je bila opći sklad svega stvorenog od Boga. Zato je sva stvorenja, ne samo ljude, nazivao svojom braćom i sestrama. Nije li Franjin program života i franjevaštva uopće, sklad između svega stvorenog, pravi odgovor, bez obzira na sve vjere i kulture" poručio je fra Miroslav Barun u propovijedi misnog slavlja.

Bože moj, promatram jutros s terace samostana more, otoke, sve tako prekrasno stvoreno. Udišem još svježi jutarnji zrak, grad je još uvijek tih, snen. Svježina zraka biva oplemenjena mirisom tek opranog veša. Sestra me pita treba li pomoći, da mi se prsti ne lede, zahvaljujem joj, ali ne treba. Samoća mi trenutno odgovara, tišina koja obiluje rječitošću. Dopuštam da se u meni ta riječ rodi, iako je neću naglas izgovorit ona prelijeva sve udoline moga bića- hvala Ti, hvala što si stvorio tako prekrasan svijet.

Zašto sam redovnica?! Evo upravo zbog ovog predivnog svijeta, zbog svega stvorenog. Oduvijek sam bila zaljubljena u sve što postoji, zaljubljena na jedan poseban način, Fascinirale su me planine svojom razgolićenom istinom, one su to što jesu- stijena i procijep, udolina i potok, dom poskoku i nebu. Zadivilo me je more svojom tajnovitošću, tiho i jasno poput zrcala, namreškano i mekano poput osmjeha, bijesno i hirovito, snažno u valu, moćno u umiranju pjene. Nebo me je ostavilo bez daha, prostrano mamilo je na let. Ljudi, milijuni lica koja sam susretala. Neki su ulazili u moj život ostavljajući trag, neki su ga trajno mijenjali, neki su ga okrznuli pogledom, ali svi su oni imali svoju priču, svoj put, a ja sam bivala pokraj toga puta ili dio njega, bivala sam ona koja je zadivljena jer oni jesu. Eto zašto sam redovnica- jer sam istinski zaljubljena u trag rukopisa koji je tako prepoznatljiv u svemu stvorenom, jer trajno ostajem zatečena pred ljepotom svetog ostatka u svemu što jest. Moje je zvanje ljubav, a kome je darovati nego Ljubavi samoj?!

Jer planine ma kako veličanstvene bile nestat će. mora presušit će, nebo ovo koje natkriva moju glavu ni ono neće uvijek biti, sve ljudsko ma kako uzvišeno i lijepo bilo samo je slika Onoga koji je sve to stvarao. Zato sebe darujem Onome koji je sve to darovao meni, zadivljena darom Darovatelju vračam uzdarjem sebe. sve izvan ljubavi prema Ljubavi ne može opisati zašto. Tek onaj tko čuti ljubljenost razumjet će govor srca koje ljubi.

U jutru običnosti tek tišina, svijet i ja. Jednostavnost nazaretske svakodnevice u poklonu pred Tobom Stvoritelju. Htjedoh Ti jutros dok se mreškalo more šapnuti- Ti znaš da Te ljubim!

Osvježena mirom sakristije jedem danas omiljenu čokoladicu Životinjsko carstvo- mali dar velikog brata ili bolje rečeno veliki dar maloga brata. Kad sam bila mala činila se tako velikom, gotovo nesavladivom preprekom do sličice. Ipak nikada nisam uzimala sličicu prije nego bi pojela čokoladu. I ne znam više zapravo što me je više radovalo- čokolada sama ili sličica.

Navede me ta čokolada na misao o Tebi. Kad je čovjek mali sve mu se čini veliko, tako ogromno, ali hranjena slasnom manom Tvoje ljubavi rastem i rastući prerastam trenutnost stvari i događaja. Ali ostaje slast Tvoga carstva i činjenica da me jednako raduje i dar koji mi darivaš i milost koja iz njega proizlazi. Samo je potrebno prihvatiti dar bezuvjetnom spremnošću i potom nadolazi radosna milost. Logika je ista, prvo čokolada potom sličica. I množim ja tako sličice Tvoga carstva i radujem se svakoj i uživam jednostavnošću djeteta zahvaljujući Ti za sve!

I ne dam vremenu da proguta Vječnost, nego Ti i večeras zahvaljujem i za žegu dana i za ugodnost svježe sakristije i za dosjetljivost bratovu i za slast carstva… Hvala Ti što Jesi, što Jesi Bog, Bog za mene…

ps. I dam Vječnosti da okruni vrijeme svakodnevnim ponavljanjem- Ti znaš da Te ljubim!

Između lomača i slave… Tako nekako u te riječi stane priča o svakom ljudskom životu… Svako nastojanje, svaka životnost svoju potvrdu dobiva u ognju koji iskušava kakvoću i polet u slavi koja slijedi križ… A od križa nije odstupio ni Stvoritelj, zašto bi ga onda stvorenje nastojalo izbjeći?! I tako nižem misli o smislenost ljudskog traganja promatrajući turiste koji u rijeci tragača prolaze kroz klaustar moga samostana, što žedno objektivom aparata upijaju igru svjetla na mrtvim kipovima dok pored živog Boga prolaze bez prignutog poklona, bez osmjeha, bez udivljenog pogleda… Dah im krade romaničko raspale ali ne i Onaj koji je tim križem otkupio čovjeka…

A Stvoritelj mirno promatra siromaštvo ljudskog duha, strpljivo čeka trenutak u kojem će sve trenutnosti kojima smo tako pretrpani presušiti da bi On imao mjesto na koje može izliti milosne rijeke svoje ljubavi…

Zatvaram vrata samostanske riznice, u daljini nestaju koraci čovjeka tragača, odvodi ga noć… U tišini hrama prilazim svetištu, obavijena tišinom, osvježena mirom zastajem pred Oplijenjim Bogom i tek mu pogled srca upućujem… Bićem odzvanja krik Siromaška iz Assisija- da Ljubav bude ljubljena… Da, Gospodine ja pristajem, pristajem ljubiti Te za sve one koji Te ne ljube, pristajem da kroz mene ljubiš one koji Te ne ljube, pristajem utihnuti da bi u meni zaživio Ti!

Prozori su okna koja propuštaju svjetlost, ukazuju na noć, otvaraju vidike daljinama. Katkad znam satima noću s poda svoje sobe promatrati nebo-zvjezdano, osvijetljeno mjesečinom, oblačno… Kažu da su drevni grčki filozofi znali godine provest promatrajući jednu stvar. Netko bi rekao- koje gubljenje vremena. I ja sam s 15-16 mislila tako, kojeg li gubitka… Sjediti na jednom mjestu i promatrati umjesto izaći u taj svijet, hitati uvijek dalje, uvijek novim daljinama, sve dok daljine ne postanu blize, nepoznato ne preraste u poznato. U tom uvjerenju hitala sam, otkrivala, vjerovala kako sam sa svakim novim svijetom bogatija, potpunija. Sve je bilo isprazno, poput pijeska koji curi niz procjepe šake. Što sam više imala to sam bivala siromašnijom, gladnijom novoga i novijega… Lutalica u stalnoj potrazi za nečim, nekim…

Nebo s planine izgleda veličanstveno. Bezbroj zvijezda razasutih beskrajem. Oštri zrak koji širi nosnice, ubrzava disanje. Tišina koju je gotovo moguće opipati. Samoća koja kao da grli dušu prodiruću u svaku njenu poru. Planina me je naučila svemu, kako se izdići iznad učmalosti nizina, imati snage za sljedeći korak kad se čini da sve snage malakšu, otpočinuti u sjeni drveta, napiti se iz bistrog potoka, poštivati poskoka, medvjeda, vuka… Planina je gledala rađanje moga zvanja, pojila dušu odmorom kad su bitke bile najžešće, davala utjehu sužnju, gore među stijenama svoje planine znala sam- okovi će uskoro pasti, a moja duša moći će napokon uzletjeti tako željkovanom Nebu.

Danas kada su odmakli listovi kalendara od prvih tragova na putu vlastitog predanja vračam se istom nebu koje sam nekad promatrala, istom svijetu koji sam hitala učiniti blizim… Samo je jedna razlika- daljine su postale blizinama, nepoznato poznatim, u sjeni križa, u tišini kora, u osami koja je plodila motrenjem. Sve dok sam sama koracala moji su tragovi vodili u ispraznost. Tek u Tvome koraku, Gospodine moj, snaga je moga hoda. Tvoja je ljubav otvorila prozore moje duše, obasjala je svjetlom svoga križa, načinila je životnom. Sada znam- nikamo ne moram ići da bi spoznala, ne trebaju mi godine kao filozofima da bi dokučila, treba mi samo predanost Tvojoj volji i moje biće živi.

Eto zato je minula žeđ daljina s ruba moga bivanja, zato čeznem smiraja u okrilju Tvoga doma, zato moje budi u Tebi se otkriva. Zato Te, Isuse moj, ljubim!

Sjedim u tišini kora. Jedna zraka sunca probija se kroz visoki prozor do moga lica. Zatvaram oči i dopuštam zraci da se razlije po mome licu, da ga dotakne svojom toplinom, svojom svjetlošću. To je tek obična zraka, zraka zimskog sunca ali meni se čini kao da se cijela kupam u njenom sjaju, u njezinoj toplini. Moje se misli igraju, živahno poprimaju obličje, u srcu se budi plam radosti koji preplavljuje dušu svaki put kad misao uranja u kontemplaciju.

Podižem ruku prema zraci, zaklanjam oči od direktnog kontakta s njom, sada me štiti ruka, no dopuštam svjetlosti razlijevanje kroz raširene prste. Jesam li se ikada prije zapitala kome pripada ova moja ruka, ovi moji prsti, svaki pojedinačno i svi zajedno. Jesam li tako kao danas ostala zadivljena nad sklopom žilica, mišića, kostiju, kože, tolikih organa, sve je tako skladno načinjeno, tako precizno…

Spuštam ruku. Uživam u jednostavnosti zrake koja se kroz prozor kora probila do mog lica. Znam, moj život ne pripada meni. Ni jedna kap moga tijela nije moja, nisam je ja stvorila, nisu ni moji, nisu djelo čovjeka ma koliko čovjek učestvovao u stvaranju. Ni jedna moja misao, ni jedan osjećaj, ni jedan otkucaj srca, ništa od svega što jesam nije poradi mene. Sve je to neizmjerni dar, dar koji sam dobila bez zasluge, bez ikakvog razloga. Kao što ova zraka jest i ja jesam, samo na puno uzvišeniji način. Biće sam svjesno sebe i svega oko i unutar sebe, imam slobodnu volju i moć htjeti i činiti dobro. U meni je božanski život, pobožanstvenjen sam stvor, pozvana biti sveta, biti savršena kao što je Otac savršen.

Još jednom zatvaram oči i dopuštam srcu progovoriti, ono zna najbolje, samo se njim dobro vidi. Ono je zagledano u odraz mučenika koje mi crkva ovih dana stavlja pred oči. Ljubav koja je bila spremna ići do kraja, na dar Života odgovoriti uzdarjem svoje životnosti. ljubiti i sebe predati za Ljubav. Smrt za Život, zemlju za Nebo, vrijeme za Vječnost…Mijenjati vrijedno za dragocjeno. Pitam se bi li bila spremna ići do kraja?! Malen sam čovjek ali kad Ljubav zove slijedim je premda su joj putovi tvrdi i strmi. Kao što dopuštam da me Ljubav kruni tako dopuštam da me i razapinje!

Nadrasti sebe, to je nekako živući san sve djece, pa zadahtani u žudnji odraslog odraza hitaju stazom života… I nije to ni loša čežnja, biti velik…

Al kad jednom odrasteš i shvatiš da si već kao mali nadrastao samoga sebe i da ono što narav nije i nikada neće biti milost već jest u tebe ogradila… Pred spoznajom te veličine koljena postaju drhtava, korak djetinji, srce dirnuto. O da, ja sam velika, ali ne snagom vlastite volje nit postignućem naravske mi umnosti… Ja sam daleko veće od sebe same, jer moju je narav prožela milost. Zamislite- po vodi krsnoga saveza, po Očevom proglasu- ti si kći moja, ti si sin moj ljubljeni. Danas te rodih! , ja koja nisam (p)ostajem. Ja jesam po Onome koji Jest!

U ozračju svijeta koji zalazi moja duša ostaje besmrtnom- jer rođena sam za neraspadljivost. Ono što po naravi nisam, postajem Očevom voljom- dijete ljubljeno. Ne stavlja me slovo zakona Isusu uz bok, bez iluzije rodnoga prava izabrana sam ljubavlju Stvoritelja biti jednaka Njegovu Sinu, ukućanin svete Trojice, sugrađanin svetih.

Je li mi itko mogao dati više?! Je li nam itko mogao podariti uzvišenije dostojanstvo?! Zar je onda previše ako ta Ljubav koja nas je učinila sebi jednakima čezne od nas biti ljubljena?!

Moja duša dotiče obrise riječi, spaja drhtaj srca s glasom koji odjekuje u svježini ranoga jutra. Draga mi je jutarnja misa, poluprazna crkva, visoki kameni stupovi kao da hitaju Nebu, strop visok, nadvijen nad mene. Istovremeno sam tako mala i tako velika, nemoćno dijete koje ne zna ništa drugo nego pružati ruke vjerujući da će se naći netko tko će ih prihvatiti, podržati korak i odrasla osoba koja snagom volje prianja uz Očevu volju.

Lijepo je biti čovjek, čovjek koji dan započinje križem na usnama i riječima- Otvori Gospodine usne moje i usta će moja hvaliti Tebe!

Jutra me nekako uvijek podsjećaju na Mojsija, na njegov boravak u šatoru susreta. Izlazeći iz šatora lice mu je sjajilo kao u anđela. Pitam se koliko moje lice sjaji, koliko ljudi mogu iščitati Tvoj lik na njemu?! Da, ja čeznem sva prerasti u Tebe. Otvori moje usne, otvori ih tako da cijela postanem molitva, pa kad prerastem u molitvu koja se izlijeva pred Tebe daj svijet zapljusni sobom samim. Gospodine moj, moje srce promatra Tvoj lik, ja upijam Tvoju ljepotu, u moju dušu prelijevaš milinu svoga Gospodstva. Pa daj da taj dar ne ostane zatvoren u skučenosti moga bića, već razbij me kao alabastrenu posudu, raspi pomast, neka se svijetom razlije Tvoj miomiris.

Otvori Gospodine usne moje! Otvori ih u tišini svoga hrama, otvori ih u buci podnevne vreve, otvori ih u suton odlazećeg dana, Ti ih otvori i moja će usta hvaliti Tebe!

Da, lijepo je biti čovjek za Tebe… Lijepo je biti čovjek… Lijepo je biti… Tvoj!

Probudi me jutros pjev ptica pod mojim prozorom. Ne otvaram oči, tek udišem svježi morski zrak dok se dan budi. Ptice neumornim pjevom pozdravljaju novo rađanje, one ispunjanju svoje poslanje pjesmom hvale!

Uživam tako u postojanju, u tome što jesam u svijetu koji jest. Zahvaljujem što jesam za Tebe… Otvaram oči i pogled susreće Tebe na križu sv. Damjana! Taj je križ promijenio život asiškog Siromaška, molim s njim- Svevišnji, dični Bože, rasvijetli tamu moga srca!

Nemam Ti danas kao ni jučer što dati, zato Ti poklanjam prvi osmjeh, prva čežnja ovog dana je čežnja za Tobom! Da, Tebi ide moj prvi osmjeh, daj da i zadnji osmjeh ovog dana Tebi pripadne!

U osvit zore moja se duša probudila nošena dahom čežnje za Domom kojem hita u svojim dnevnim pohodima, o kojem sniva u noćnim satima… Prva misao bijaše- bliže sam, miljama vremenskih trenutaka bliže vratima Doma nego što sam to jučer bila, nego što se činilo kad sam tonula u san. Dok tišina prekrivaše usnulu zemlju krila su me moga anđela nosila Kraljevstvu moga srca, ja se vračam Doma, još malo, još samo malo i bit ću na pragu željkovane mi Domovine.

U zoru svijet je tako miran, polusnen, prekriven izmaglicom iščekivanja, tako čist i jednostavan. Moje misli koračaju daljinama dotičući rubove puta kojim će mi danas koračati stopa. Svaki kamen na putu, svaku krivinu, svaku travku, osmjeh sunca i okrepu oblaka, susret i pogled, riječ i šutnju dodirujem blagoslovnom radošću. Radujem ti se darovani mi dane, poput avanture o kojoj dijete sanja ja sanjam o ophodu sata na zenitu moje stvarnosti i znam kad tonula budem u san bit će to tren u kojem će biće radosno klicati svjesno blizine nadolazećeg Doma.

Ne plaši me vlastita prolaznost, vrijeme je to koje otječe nepovratu, a ja sam samo putnik koji koristi ovo mjesto i časovitost da bi dospio svome Uviru. Zar su zaručnici žalosni kada putuju jedno prema drugom ili u njihovom srcu to više raste radost što se približavaju jedno drugom?! Pa kako bi moje biće bilo žalosna što na stazi vlastitog mi puta prolaznost svjedoči da bliža sam Ti nego jučer?!

Ja samo putnik sam što uviru svojih težnja teče, Domu hitam radosnim korakom i znam da tamo na pragu Otac me čeka raširenih ruku, Otac koji me toliko ljubi da za sebe me stvara!

Velika predavaonica bijaše osvijetljena sunčanim zrakama. Prozori duž cijelog zida otvarahu pogled daljinama, more se zrcalilo prelijevajući svjetlost sunca na svojoj površini. Zanesena sjajem prirode koja je punom snagom svoje svibanjske ljepote krala uzdahe za slobodom odlutala sam mislima daleko od predavanja.

Bijah studentica zaljubljena u filozofiju, željna spoznaje, uronjena u šarenoliki svijet mudroslovlja. Ništa izvan filozofije nije doticalo moju dušu, daleko od razbacanog studentskog života, raspuštenosti i tuluma, ja čeznuh doseći istinu. Tražila sam je u drevnim grčkim mudracima diveći se originalnosti njihove misli. Da, možda danas nije ništa osobito pozivati na spoznaju samoga sebe i govoriti o slobodnoj volji, ali u Sokratovo vrijeme imati hrabrosti i napraviti takav iskorak…

Moji doma voljeli su reći- Karla se bavi umijećem dokolice, savršeni idealist u lovu na maglu, na oblake. Da, bijaše to uistinu lov na maglu, na oblak, ali na oblak koji je obavio spoznaju mameći uvijek iznova da mu priđem korak bliže, korak dalje iza vela kojim se prekrio. Ja koračah vođena ljubavlju, dubokom čežnjom za istinom…

„Kolegice, možete li mi reći koja je najveća stvar, najuzvišenija spoznaja?“, iz razmišljanja me trgnu konkretni glas profesora. „Mislim da je najveća stvar koju čovjek zna, najuzvišenija spoznaja… ono što nazivamo Bogom.“ Priznajem u prvom času ostadoh i sama zatečena svojim odgovorom. Kao da je oblak neznanja nestao, zamijenilo ga je Sunce, Sunce čiji sjaj nema zalaza.

Ne sjećam se više što je profesor rekao, niti kako je izgledalo more obasjano zrakama svibanjskog sunca, nestali su obrisi prozora, lica studenata, utihnuo je govor, a rodila se Riječ. Zasjala je svom puninom svoga jastva, razlomila se i dopustila mi blagovati je, Njome tažiti glad za Istinom.

Od tada znam što prije znala nisam- tko traži istinu, traži Boga, bio toga svjestan ili ne. Od tada nasljedujem samo najveće Dobro, samo sam s Njim zadovoljna, s Gospodinom samim i ni sa čim manjim od Njega!

Bilo je hladno tih jutra… Snijeg je prekrio cijeli vrt, izgubili su se obrisi večernjih stopa. Samo bijeli nameti. Jutra mi bijahu posebno draga. Sestre još nisu šetale vrtom. Kao prvo bijaše prerano, kao drugo odveć hladno. Samostan se lagano budio-prozorska okna poprimala su boje upaljenih sijalica. Iako nisam baš neki ranoranioc nisam mogla odoljeti samoći i tišini zimskih jutra. Požurila bi sa spremanjem za molitvu i povukla se u vrt. Snijeg je škripao pod nogama. Tragovi ljudskih stopa na nebeskom pokrivalu.

Današnji svijet je odveć užurban, nema vremena zastati, diviti se, dopustiti si disanje. Zastala bi tako na stazici, promatrala sivo nebo, osjećala zrak koji miriše na snijeg. Iz moje duše molitva bi spontano poletjela. Moj Bože. moj prekrasni Bože, ja dišem. Ja uistinu dišem i spoznajem svoje disanje. Moje se tijelo kreće, čujem škripu snijega pod mojim nogama, vidim usnulu prirodu, osjećam hladnoću na svome licu, svega sam svjesna. Znam da Ti postojiš, znam da si sve ovo s ljubavlju stvarao. Moje biće osjeća Tvoju ljubav, ja sam od Tebe ljubljena. Nemam Ti što darovat, jer sve što postoji već je i ovako Tvoj dar meni. Mislila sam- ako Ti darujem svoje srce, to će biti moj nesebični dar Tebi. Ali i srce si Ti stvorio, ja sam samo zemlja u koju Ti polažeš sjeme. Učini me plodnom. Evo Ti sve što jesam, uzmi, Tvoje je. Pregazi sobom ovo moje biće, odjeni me svojom voljom kao što prirodu odijevaš snijegom i bit ću Tvojom. Voljela sam ta rana jutra, usnuli vrt i tragove u snijegu. Prve misli pripadale su Njemu, prvi osmjeh, prvi dah, trajna zahvala. Tišina je obavijala prirodu, no srce je ćutilo Njegovu riječ, Njegovu prisutnost.

Crkva je bila topla, sestre su se tiskale oko harmonija, čuo se blagi žamor, okretanje stranica časoslova. Ušla bi tiho, ne želeći razbiti ljepotu proživljenih trenutaka u vrtu. „Gdje si ti bila? Nos ti je crven.“, pitala bi sestra do mene. Osmjehnuh se, ne rekoh ništa, samo se osmjehnuh i otvorih časoslov. Zvono oglasi početak molitve. Otvori Gospodine usne moje. Još dugo je lebdio osmjeh na mome licu. Sestra me promatra iz prikrajka, nije joj jasno što me tako rano navodi na takav osmjeh. A ja Ga promatram uzdignutog na oltaru i molim, žarko molim- Otvori Gospodine srce moje, da po meni Ljubav bude ljubljena!

Zvono je već upozoravalo- vrijeme je za molitvu. Voljela sam zvuk toga zvona. Kao da je cijelu kuću budilo i pozivalo na jedan novi život. Dugi tihi hodnik odjednom bi zaživio, sestre bi se pojavljivale, hitajući sa svojih dužnosti kapeli. znalo je u tim trenutcima biti spontano smijeha, popravljanja kragnica, sve u želji da što urednije izgledamo kad dođemo pred Gospodina. Kako je nestao tako bi žamor spontano utihnuo na vratima kapele, na pragu Očeva doma gdje Sin čeka progovoriti svojim izabranicama. Samo je još zvono s one strane stvarnosti upozoravalo- vrijeme je, vrijeme je da vrijeme pretočimo u Vječnost.

Sunce se poigravalo rešetkom na prozoru ostavljajući obrise po zidu. Sa svih okolnih crkava podne je pjevalo svoj pjev, razdragana melodija zvona pozdravljala je Kralja kraljeva dok je u kapeli sestra započinjala Anđeo Gospodnji.

U kutu između rešetki na prozoru pauk je pleo svoju mrežu, neometano širio svoj krug. Promatrala sam kako jednostavno radi ono za što je osposobljen. Možda ništa izvan pletenja ne zna raditi, ali u tome je savršen i to čini. Bog uči svoju djecu na neobične načine. Postade mi jasno što je moje poslanje, za što to mene Otac osposobljava. moje je vlakno molitva, možda se čini krhkim vlaknom u svijetu armiranog betona i neprobojnog stakla. Ali ma kako na izgled paukova mreža bila krhka tako je savršeno satkana da ima snagu uloviti i najveću muhu.

Od tada znam- srce moje mreže živi je Bog, On je moje središte. Nit je molitva, molitva koja se uzdiže s usana nebu, molitva koja se prostire pred Gospodinove noge, glasna zajednička molitva i tiha osobna, žarka molitva srca koje vapi- neka Ljubav bude ljubljena! Svakim danom, svakim časom, svakim trenom širi se mreža. Nisam sama, ima dovoljno srca koje svojim životom pletu gustu mrežu Božje ljubavi. U svijetu metalnih sila i lažnih sigurnosti jedina sigurnost je naći se u mreži Božjega srca. Ja sam se u nju zaplela i sada sretna hitam kapeli, hitam Onome u čijoj je mreži moje srce sigurno, moj život potpun. U ljepoti Njegove mreže moje vrijeme već ovdje (p)ostaje Vječnost!

Gledam Te jutros na oltaru, skrivena u običnosti kruha. Onako spontano poteče molitva iz moga srca- o Bože, ja želim biti sveta. Tako žarko želim biti sveta, pa taknuti srcem vrhunce Neba, raširiti krila i uzletjeti, snažno se vinuti Tvojim prostranstvima... Ja bi rado bila žrtva paljenica što dotaknuta Tvojim ognjem sagorijeva Tebi za prinos. Ništa od mene ne bi ostalo, ni traga zemnosti, sva bi prerasla u pepeo, pepeo sažgan Tvojom ljubavlju, za Tebe. Pa kad bi bila tako savršeno ništa prerasla bi u sve, jer bi bila sva Ti. Bila bih radi i svećenik i žrtva i oltar, misionarka što dotiče srca za Tebe, bolničarka što bdije uz uzglavlje bolesnika, otirala bi znoj radnicima, blažila patnje nevoljnicima, štitila prezrene i odbačene, prigibala se malenima… O ja bi tako rado sva bila Ti! Da Gospodine, ja bi tako željela biti sveta. Ne zbog slave oltara, ne zanima me kruna od zlata, niti aplauzi mnogih, ne, ja znam da sam ništa i da tek u Tebi dosežem ispunjenje. Al ja bi rado bila sveta, pa da budem osmijeh na licu majke Crkve, da Ona zasja puninom svoje krasote, da uzdignem Njeno ime, narodi da je uzljube. Oh, ja znam da sam malen stvor, tako slab i trenutan. Znam da u meni nema dovoljno snage za boj u kojem čeznem pobjedu, al u Tebi mogu sve. Da, Ti u meni imaš snagu mijenjati svjetove.

Dotakni me svojom ljubavlju, osvoji me iznova, zavedi me onom snagom kojom si doticao srca apostola, pa da očita ova snaga bude Tvoja, da Ti u meni vojuješ, da nad mojim bićem Tvoj se vije stijeg!

Gospodine moj, ja čeznem biti sveta! Daj sažgaj moje predanje da bi čeznuće moje u stvarnost preraslo. Znana su Ti sva moja malaksavanja, ali ne povlači milosti svoje od mene, takni me da Te uzljubim Tvojom ljubavlju, molim Te ovaj život učini svetim!

A Ti se osmjehnu, razlomi i meni dade, kao odgovor na moj vapaj Ti dopusti da Te biće moje blaguje!