11. studeni 2016

REGIONALNI SUSRET SJEVERNE REGIJE PROVINCIJE

REGIONALNI SUSRET SJEVERNE REGIJE PROVINCIJE

(Crikvenica, Kampor, Košljun, Pula, Rijeka, Rovinj)

Prvi regionalni susret ove radne godine za braću sjeverne regije Provincije održan je na Košljunu u srijedu 23. studenoga 2016. u 10 sati. Susretu su nazočila trinaestorica braće. Započeli smo s euharistijskim klanjanjem i molitvom trećeg časa koje je predvodio fra Tomislav Šanko. Uslijedila je pauza za kavu i razgovor te smo nastavili s predavanjem koje je održao fra Drago Vujević na temu Vjera i redovništvo. Predavač je naglasio kako se poslužio knjigom autoara Timothya Radcliffa, bivšeg učitelja dominikanskog reda, pod naslovom Zašto biti kršćanin?.

Predavač je na vrlo jednostavan, iskren i dojmljiv način objasnio kako je vjera temelj za osobni izbor redovničkog zvanja te svega što ono nosi. Vjeru je opisao kao najvišu brigu ili ono jedino potrebno. U redovnika bi trebalo biti nešto što zbunjuje ljude i što ih tjera da se pitaju što se zapravo nalazi u središtu naših života, naglasio je fra Drago. Zašto naše poruke nisu uvjerljive, nego čak i dosdne! Može li to biti zbog toga što nema ničega što bi zaintrigiralo ljude! Nema ničega što bi pokazalo da naš život ne bi imao smisla da nema Boga!

U daljnem predavanju predavač se osvrnuo na lik Abrahama i razlog njegove nade i vjere koja bi trebala biti primjer naročito onima koji ne žele imati oslonce, osiguranja i utjehe ovoga svijeta. Vjera koja izvire iz Euharistije, trenutka Posljednje večere, u kojem se ulazi u čas predanja bez ikakva osiguranja za budućnost. Budućnost se tu raspala, sve što je ostalo bila je nada i biblijska vjera. Vjera kao neprestan odnos predanja i predavanja kontrole Onome koji je moj Bog.

Zanimljiva je definicija nade koja je iznesena od nepoznatog autora: Nada nije uvjerenje da će nešto dobro završiti, nego sigurnost da da nšto ima smisla bez obzira kako će završiti. Predavač se je upitao koliko naš život ima smisla te koliko je znakovit te je li stvarno življen iz pouzdanja u Providnost?

Navodimo i kratki citat iz materijala korištenog za predavanje:

Naša reputacija, status, sigurnost, komfor – sve su to načini na koje pokušavamo spasiti sebe i ne imati vjere, ne se pouzdati. Ponekad smo u Crkvi učinili da nam je pouzdanje zapravo nepotrebno. Nema novih putovanja na koja bismo kretali, nova mjesta na koja bismo išli da nas On vodi. Toliko jako pokušavamo biti savršeni da nam nije potrebno Njegovo savršenstvo. Toliko jako pokušavamo pobijediti da nam nije potrebna Njegova pobjeda.

No, On nas poziva na put vjere. A biblijska je vjera uvijek putovanje prema nekom novom mjestu i uvijek je puštanje. Ne možete biti sigurni da ste stigli na neko novo mjesto ako se držite staroga.

Razliku između religijske i biblijske vjere moguće je svesti na razliku između vjere kao prihvaćanja određenih koncepata, pravila i obreda koji omogućuju prostor svetosti za susret s Bogom te vjere kao povjerenja u Boga, u njegov angažman za čovjeka, povjerenja kakvo neprestance prolazi kroz kritičko propitivanje vlastita utemeljenja.

Biblijska je vjera u oštroj suprotnosti s očekivanjem ma kakve nagrade ili utjehe. Ona je proročka vjera, obećanje bez jamstva. Vjera, dakle, kakva se probija kroz “noć teologije” do “noći iščekivanja”, vjera Bogu koji ne optužuje niti štiti, nego dopušta da čovjek bude izložen krajnjim opasnostima a da one ne ugrožavaju njegovu ljudskost; vjera Bogu koji je i sam nemoćan i čija nemoć jedina može pomoći čovjeku da bude čovjek ne bojeći se prijetnji kaznama ni utječući se mogućim utočištima. Tek onkraj ove “noći” ponovno mogu naći Boga utjehe i Boga uskrsnuća, ili točnije: dopustiti mu da me nađe.

Doista, biblijski Bog ništa ne jamči, čak ni sebe, kao izvjesno, nego obećava kao sadržaj nade.

Potrebno nam je čeznuti, jer ako unutar sebe više ne čeznemo i ne žudimo, kada idete kroz dan čineći što pravila kažu i idete na Misu, to nije nužno biblijska vjera. Previše je mrtvih i dosadnih ljudi u kršćanskoj crkvi. Da, mrtvi i dosadni koji žive religioznim životima i još to nazivaju biblijskom vjerom. Nema u tome ni snage, ni energije. U trenutku vam postane jasna razlika između ljudi iz kojih izvire snaga i onih koji su jednostavno religiozni: koji žive svoje pozive, poštuju pravila, čine sve prave stvari, primaju sve sakramente, ali u njime nema snage. E to nije biblijska vjera.

Vjera je snaga za život kroz smrt, zaključio je fra Drago te uveo u kratku raspravu u kojoj je pobliže objasnio način na koji se živi u novoosnovanoj zajednici u Pazinu.

Predavanje je završilo molitvom Anđeo Gospodnji nakon čega su se braća uputila u blagovaonicu na objed. Nakon ručka i druženja polako smo krenuli na rivu i zajednički se fotografirali. Braća su krenula svojim kućama i zahvalila domaćinu na lijepom prijemu i ugodnoj bratskoj atmosferi.